Zakeju, žurno siđi!
Odozgor, istina, bolje vidiš,
ali tebi ne treba pogled.
Tebi trebaju ljudi.
Zakeju, žurno siđi!
Ja bih htio k tebi.
izgubljene tražim.
Po mraku i po putu,
u ropstvu, ali i gore, po visini!
I ti si jedan od njih.
Uspješan, imućan, ugledan,
a ipak sam i ja željan ljudske blizine.
Zato, Zakeju, žurno siđi!
Ja bih htio da danas svi na tebi vide
kako spasenje ulazi i u fine kuće.
Idemo, Zakeju, već hitam k tebi.
Požuri! Sa mnom ćeš doći k sebi.
Danas ćeš imati punu kuću, pun stol
i danas ćeš otkriti kako srce vidi.
Siđi, Zakeju!
Ne boj se svojega stasa.
Ljudi se mjere dobrotom
a ne visinom.
Ne boj se, Zakeju, ljudi!
Evo, dočim otvoriš srce i dom,
svi će vidjeti kako rasteš.
Tko dobrotom raste,
ćuti radost u svemu što jest
i očima svojim gleda
kako se pred njom topi strah.
Dok sam jutros, Učitelju, slušao,
kako si Zakeja zvao
da žurno siđe,
otvori Ti vrata
i dođe k sebi,
kao da sam
u njegovu čuo i svoje ime.
Znam da bih trebao istim putem kao i on,
al’ moje noge nisu hitre.
Još uvijek čujem Tvoje riječi
i ćutim samoću u visini.
Preuzeto uz dopuštenje autora fra Ante Vučkovića iz zbirke “Kolajna od šutnje”, Salesiana, 2019., str. 112.-113.
