Iv 6, 14-15
Nitko me ne razumije tako dobro
kao Ti svojom šutnjom.
nitko sa mnom nema toliko strpljenja
kao planina.
Ako sam danas bio toliko sretan s Tobom
u tišini i samoći planine,
znači li to da ne volim ljude?
A kako to da sam tek danas razumio
neke od njih?
Kako to da sam ih čuo tek u planini,
gdje ni Ti, ni planina, ni ja ne izustismo glasa?
Ako sam danas u zimskoj goleti planine
pod suncem i s hladnim vjetrom u licu
bio toliko siguran da nisam sam,
a nigdje ni jednoga lica vidio nisam,
znači li to da valja pobjeći
u samoću planine da bi se dogodio susret s Tobom?
Nitko ne poštuje moj ritam tako dobro kao planina.
Korak po korak do vrha.
Sa svakim se korakom u mene slijevao Tvoj mir.
Nije bilo nikoga bržega ni ikoga sporijega.
Ti, planina i ja.
Ti imaš sve vrijeme.
Posvuda si pa Ti se negdje žuri.
Planina je toliko dugo na istomu mjestu
da iz svakoga kamena sja njezino strpljenje.
Ja sam imao svoj ritam.
U njemu sam slušao tvoju šutnju
i naslanjao se na strpljenje planine.
Nije bilo nikoga komu bi danas poželio
govoriti o Tebi i planini.
Nije bilo nikoga s kim bih danas poželio
dijeliti vrijeme s Tobom i planinom.
Nije bilo baš nikoga komu bih poželio
fotografijom pokazati zimsku ljepotu planine.
Nije bilo nikoga komu bih poželio
poslati poruku s vrha.
Ti, planina i ja!
Sve je bilo ondje.
Ispunjeno vrijeme,
ispunjeno srce,
mir, mir, mir.
Tišina,
strpljenje,
mir.
Ti, planina i ja.
Preuzeto uz dopuštenje autora fra Ante Vučkovića iz zbirke “Kolajna od šutnje”, Salesiana, 2019.
