Žarko bih želio sjesti za Tvoj stol,
jesti od kruha koji lomiš,
piti iz Tvoje čaše
i slušati Tvoje riječi
o prijateljstvu, smrti i Tvojemu času proslave.
Odavno se za Tvojim stolom ćutim na svojemu,
a ipak ne znam kamo bih sjeo.
Najradije bih na mjesto učenika koga si Ti ljubio,
ali ne usudim se vidjeti na Tvojim grudima.
Tapkam kako bi bio blizu Šimunu,
sli se nećkam,
jer ja nemam srčanost njegove riječi.
Sjeo bih i uz bok Judi,
ali me strah gusta mraka
i zaraze samoprijezirom.
Umiješao bih se među ostale,
ali se bojim izgubiti u njihovoj bezimenoj šutnji.
I dok se neodlučno klatim, Ti me zoveš k sebi.
Nije presudno mjesto.
Sjedni bilo gdje!
Srce je bitno!
Otvori srce i kruh će biti moje tijelo
a vino moja krv.
Otvori srce!
Hranit ćeš se mojom riječju i biti ćeš to što jesi.
Sjedam i čekam da mi noge operu Tvoje ruke.
Kada sve prođe
i kada ustanem čistih nogu i puna srca,
daj da drugima za Tvojim stolom
govorim Tvoje riječi
lomim Tvoj kruh
i dijelim Tvoj kalež.
I daj mi da dijeleći Tvoje srce, razdijelim i svoje.
Preuzeto uz dopuštenje autora iz zbirke “Kolajna od šutnje”, Salesiana, 2019.
