Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

Što Bog združi čovjek neka ne rastavlja (1.dio)

Stoga će čovjek ostaviti oca i majku

i prionuti uza svoju ženu

i njih dvoje bit će jedno tijelo.

(Post 2,24)

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog (Iv 1,1) „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“ (Mt 19,4-6)

Božja Riječ

Riječ koju izgovara Bog. Riječ nema niti može imati bilo kakvo drugo pokriće nego sadržaj života onoga tko je izgovara. Riječ Božje je sam Bog. Punina i savršenstvo.  Što reče to i bude  kaže i Stari i Novi zavjet. On svoju Riječ ne mijenja. Izravna je i čista. Svemoćna. Po njoj postade sve – kaže sveti Ivan. Ona je u temelju svega. Ona je Bog i niže razine ne dopušta. Bog s čovjekom komunicira kroz riječ i čovjek s Bogom isto tako. Božja Riječ u punini otkriva se u Isusu Kristu. Čovjeku je riječ darovana. Ona je i naša. No, Riječ Božja nije naše vlasništvo. Ako je mijenjamo u sitniš osjećamo se gubitnicima. Riječ je prije nas i ostaje poslije nas. Bog je dao Riječ da po njoj usmjerimo i oblikujemo svoj život i to svjedočimo onima s kojima živimo i susrećemo se.  

Na Kristovim ustima pojavila se u povijesti čovječanstva jedina i najveća zapovijed – zapovijed ljubavi. Bog je ljubav i ljubav je evanđeoska zapovijed i  stvarnost ljudskoga života. Istina ljubavi kako primjećuje Dante nije ništa drugo nego  prenošenje evanđeoskog načela ljubavi u različita razdoblja i dimenzije ljudskoga  života. Ljubav je u središtu ljudskog života. Božja ljubav je dar i svaka ljubav je dar. Besplatno, nizašto, da čovjek bude sretan.

Čovjek i riječ

U raskoraku. Čovjek izgovara puno riječi, a izgleda mala im vrijednost. Što im je vrijednost manja ima ih više. Malo tko im vjeruje i malo čemu dobrom služe. Čovjek lako podnosi riječi bez istine. Ako čovjek „očisti“ riječ od istine, to je uvreda za istinu. Kad čovjek riječima zamagli ili sakrije istinu mute se istinski izvori života. Riječ pokazuje kako čovjek i njegova djela imaju tamnu stranu života. Kad je čovjek izvana bogat, a iznutra siromašan i riječima i djelom prodaje dušu po niskoj cijeni. Umjesto da riječima vratimo njihovo izvorno „pokriće“, njihov istinski sadržaj i temeljnu vrijednost moćne strukture čine sve da ih još dublje devalviraju. Sljedbenika puno. Nemaju pojma o istini, ali imaju riječ i prostor u koji je ubrizgavaju. Razorne strukture plasiraju u opticaj krivotvoreni riječi koje znaju toliko obezvrijediti i one prave tako da čovjek ne zna više gdje je istina, a gdje laž. 

Naravno postoje ljudi koji se bore za istinitost riječi i samo ljudi koji ljube istinu mogu izgovarati riječi istine. Sve ostalo plagijat ili laž. Riječ se sluša, a njezin smisao sluša i gleda.

A brak?

Augustin kaže: „Moja ljubav je moj teret.“

Biblija je knjiga Bogom nadahnuta koja svjedoči životne priče braka sa svim mogućim dramama, mukama i izlazima. Ne taji ih. Ne boji ih se. Ne bježi od bračnih i obiteljskih drama. Naprotiv, kroz njih ukazuje na Boga i njegovu ulogu u bračnim i ljudskim životima, na njegovu prisutnost i odsutnost.  Abraham, Jakov, Zaharija i velik broj biblijskih likova koji su nositelji vjere svjedoče Bogu je mjesto u ljudskom životu, u braku, u obitelji. Znači, Bog je autor i čovjeka i braka. Bog je pozvao u brak ljude. I on je tu prisutan.  Brak, obitelj i roditeljstvo za nas nisu puke biološko-sociološke psihološke kategorije, nego u prvom redu-teološke tj. one su u biti od Boga ponuđeno – poslanje. To jest i treba biti razlog  da Kristova Crkva brak i obitelj uzima kao svoju tematiku, problematiku i nadu u koju je pozvana aktivno sudjelovati i uvijek iznova unositi Boga.

Brak je sakrament, obitelj nije. Temelj braka je ljubav. Ljubav nije tržište, nije pravni slučaj, niti ekonomski dogovor. Ženidbom zaručnici svoju ljubav opečaćuju živim Bogom. Zaručnici nisu partneri u braku kao dioničarskom društvu, nego su dvoje ljudi sudbinski povezani, u radostima i muci, u dobru i zlu. Čini se da je ljubav danas važnija nego ikada; no isto tako izgleda da je teža nego ikada do sada. Dvoje ljudi zaručnik i zaručnica slobodno ulaze u zajednički život ujedinjeni i povezani zajedno na tomu putu, ne samo vanjskim znakom, nego povezani svojom odlukom, svojom voljom, svojim zavjetom  i svojom prisegom. To potvrđuju Kristu, sebi i zajednici. Brak je  za  nas  kršćane,  velik  sakrament  i  predstavlja  nešto  sveto.  Postavlja  dvoje  ljudi – muškarca  i  ženu  pred  lice  samoga  Boga  i  tomu  Bogu  zavjetuju  vjernost,  ljubav,  uzajamno  poštovanje,  i  ta  bi  prisega  trebala  oblikovati  cijeli  njihov  život. Isus Krist ne dopušta da mu netko baci mrlju na njegov stav ljubavi.  Ako vjerujemo Kristu ljubav nema alternative.

Ništa ne počinje takvim entuzijazmom kao ljubav i dubokim razočaranjem kao u ljubavi. Puno je brakova u kojima je malo što preživjelo od onoga što su mislili zaručnici. Površnim pristupom pa i nas u Crkvi zaručnici misle da je brak lijepa plovidba morem, a kad tamo evo nas u problemima i te kakvim…..  Sveti Augustin kaže: „Moja ljubav je moj teret.“ «Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« –  Isus  Krist potvrđuje stav Boga, ponavlja Crkva, a društvo  i  ljudi  stvaraju drukčije načelo.  U  ime  čega?  U ime  «slobode«.  Zar  sloboda  može biti  protiv  ljubavi?  Zar je i  dalje riječ o istinskoj slobodi ako je usmjerena protiv ljubavi?

 „Od čega ljudi žive?“ – čak mu je nekako bilo nelagodno naglas odgovoriti. – Od ljubavi, piše ovdje…..“Od lju-ba-vi!….“ Ne to nije pouka našeg doba! – A. Solženjicin. Ipak, ljubav jako ovisi o tome koga čovjek sluša i kome je poslušan.

A ljubav najpotrošnija riječ današnjice. Ako ne znam tko sam ja još manje znam tko je drugi. Ako ne znam što ću sa sobom kako znati što s drugim. „Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku – ali mu je ovaj to debelo vrati!“ – Voltaire. Mnogi autori upozoravaju da se od četiri najznačanije društvene institucije – a to su država, Crkva, škola i brak-obitelj posljednjih desetljeća najviše promijenila obitelj. Život se često živi olako i površno, bez jasnih ideala i čvrstih nada, unutar promjenjivih i prolaznih obiteljskih i bračnih veza.