Poniznost je uviđanje prave veličine. Ponos uvijek ponešto krivoga odmjeri, o sebi ili o drugima. Osjećaj časti pretjera u uspravljanju, pa nam se drugi učine niskima, manjima od nas. U katalogu vrijednosti ovoga svijeta prednjače one što služe samouzdizanju, koje hrane taštinu i poje samoljublje. Mnoge od njih su nakit Narcisov i maske Zloga. Žele nas staviti u prvi plan; ovjenčati lovorikama slave, provesti nas zvučnim slavolukom postignuća i crvenim tepihom značaja.
U čudnom sportu borbe milosti i grijeha onaj „posljednji biva prvi a prvi posljednji“ (Mt 19, 30). U kući Gospodinovoj stoluju odbačeni i prezreni ovoga svijeta. O sebi govore jezikom skromnosti i uskrate: „mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo… kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet do sada. (1 Kor 4, 11-15).
Mudrost poniznosti nije filozofska mudrost zadovoljavanja s malim, odmjerenim užitcima. Ni dostizanje spokoja daleko od ambicija i svjetala ovoga svijeta. Nema ništa sa vještinom zadavanja mjere. Poniznost je pripravljanje mjesta. Nastojanje da se u krotko i skromno srce, ispražnjeno od samoljublja i pohlepe, useli ono Najviše. Poniznost je… znati tko je uistinu velik i predati Mu se. Srce, što je više ispražnjeno sobom, to je sposobnije zadobiti više od samoga sebe. Nazovimo to – mada je sasvim preuzetno reći – tajnom ljubavi.
Đavao je vješt zavodnik ega. Hoćeš li moć, dat će ti je. Hoćeš slavu, tvoja je. Želiš bogatstvo, dobit ćeš ga. Veliki brat taštih i oholih, zagovornik prijezira i majstor poniženja, podli lukavac koji kleveće malenost. Na bačeni mamac samopoštovanja uhvaćeni su mnogi učeni, imućni, poznati, lijepi, uspješni…. ali niti jedan svetac. Malene ne privlače krivotvorene veličine.
Recept za svetost počinje ljuštenjem. Skidanjem slojeva, naslaga, premaza, koža, maski… koječega toga što mi ljudi na sebi nosimo. I dičimo se time. Ono što preostane nakon toga, dovoljno je da čovjek postane dostojan Najvišega. Jer, na putu k malenosti opterećuju samo lažne veličine, tereti taštine i utezi onoga „našega“. Lako je biti prvi, pobijediti druge. Teško je biti posljednji, pobijediti sebe.
Poniznost prepoznaje nedostatnost. Što dalje odmičemo, čini nam se kao da stojimo na mjestu. Ili da nazadujemo. Mi, sluge beskorisne. Uči nas: Samo je Bog velik! Zato ne dopušta da išta vrijednoga oskvrnemo, štujući ono lažno i bezvrijedno. Nikada nećeš naći poniznoga koji se prignuo pred onime što tolike slavne i moćne nagna da tako lako pokleknu. Tko u tomu traži spas, izgubit će sebe.
Jasno, to ne ide bez Božje pomoći. Za takvo veličanstveno postignuće, čovjeku treba obdarenost milošću. Po svojemu sudu i po svojim snagama ostajemo sami sebi veliki, važni i bivamo prepuni sebe. Poniznost bez milosti je izigravanje s kojim se nije igrati.
Učini si nešto veliko, nastoj oko poniznosti. Jamčim, bost ćeš oči u gomili arogantnih. Kao biser u blatu. Tako malen, a toliko dragocjen.
