Jedna od najčešćih intervencija psihologa u radu s djecom mlađe dobi jest strah. Točnije problematika ponašanja koju roditelj zamjećuje kod svog djeteta, prouzrokovana osjećajem straha. Jedna od najčešćih tema razgovora psihijatra, psihologa, psihoterapueta, svećenika s odraslom osobom jest također tema straha. Zbog čega je strah uvijek aktualna tema, u bilo kojoj životnoj dobi, u bilo kojem vremenu ljudske civilizacije?
Strah je osnovna ljudska emocija koja se zarana javlja u našem životu. Do kraja 6. mjeseca dijete facijalnom ekspresijom izražava sve četiri primarne emocije (tuga, radost, strah, ljutnja) i prepoznaje emocionalna stanja primarnog skrbnika. Prave reakcije straha kod djeteta se počinje uočavati u razdoblju od 6. – 8. mjeseca života (npr. mogu se zamijetiti kod djeteta ulaskom nepoznate osobe u prostoriju). S 8 mjeseci počinje razumijeti stalnost predmeta – da predmeti postoje kada su i izvan njegova vidnog kruga te sukladno tome dijete želi da se roditelji što prije vrate kada izađu iz prostorije. Do polovice druge godine života dijete je dugo živjelo sa sretnom iluzijom da su ono i majka zapravo jedna osoba. Sada naglo spoznaje da je mama posebna osoba i da ga može ostaviti. Ova je spoznaja neizbježna zbog razvoja motorike djeteta (dijete počinje puzati, hodati itd.). Dakle, priroda straha je razvojna i očekivana kako dijete odrasta.
Strah od odvajanja odnosno napuštanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma djeteta naziva se separacijska anskioznost. Takva pojava normalna je i očekivana u dobi djeteta od šest mjeseci do 24-36 mjeseci starosti. Vrhunac dostiže u dobi od 18 mjeseci, kada mnoga djeca kreću u prva veća odvajanja (jaslice, tete čuvalice). Kod djece te dobi očekivano je teže odvajanje i duži adaptacijski period. Gotovo sva djeca imaju periode kada se ne žele odvojiti od svojih roditelja, no to ne znači da oni tada razvijaju patološku separacijsku anksioznost. Za razliku od razvojno “normalne”, patološku separacijsku anksioznost karakteriziraju:
– ekstremna nelagoda zbog separacije koja u ekstremnom obliku dostiže panične razmjere
– morbidne brige o potencijalnoj opasnosti koja prijeti obiteljskom integritetu
– ekstremno izražena potreba i zahtijevanje djeteta da ponovno bude s osobom kojoj je privržena
Simptomi separacijskog anksioznog poremećaja kod djece traju barem četiri tjedna da bi se moglo sumnjati na ovaj problem. Do 12. godine života separacijska anksioznost smatra se najčešćim poremećajem, a može se javiti već u predškolskoj dobi ili bilo kada tijekom djetinjstva. Puno rjeđe se javlja u adolescenciji, a simptomi variraju ovisno o dobi. Tjeskoba razdvajanja ili separacijska anksioznost spada u anksiozne poremećaje i može biti predznak opće anksioznosti, paničnih napadaja, školske fobije ili depresije u odrasloj dobi. Ako separacijska anksioznost potraje i u odrasloj dobi, osobe se mogu ponašati ovisno o drugima i pretjerano zaštitnički prema onima koji su im važni. Jako su zabrinuti za članove svoje obitelji, imaju potrebu za stalnim kontaktom kada su odvojeni kako bi znali da su dobro i da im se ništa nije dogodilo.
Kako prepoznati osjetljivo dijete?
Ovo su neka od obilježja djeteta koje ima povećan rizik od pojave separacijske anksioznosti (tjeskobe razdvajanja):
– prianja se uz roditelje, drži ih za odjeću
– prati roditelje po kući
– osjeća se ugroženo kad je samo u prostoriji
– boji se mraka
– brine se zbog mogućih opasnosti za roditelje ili sebe
– ima teškoća s uspavljivanjem
– ima noćne more
– jako se boji životinja, neznanih ljudi i čudovišta iz mašte.
Djeca koja imaju pojačanu separacijsku anksioznost često su zakinuta za normalni društveni razvoj. Ne uključuju se u slobodne aktivnosti, ne odlaze u vrtić (čak ni u malu školu), ne mogu prisustvovati rođendanu ako s njima nije i roditelj i sl. Period u kojem se javlja separacijska anksioznost vrlo je težak za dijete i za roditelja, period je to mnogih frustracija i briga. Zato je uloga nas odraslih da preuzmemo odgovornost za problem; na način da isti na vrijeme prepoznamo i djetetu pružimo adekvatnu pomoć jer ono često ne zna i ne može razumjeti, u toj dobi, što mu se točno događa. Ono samo osjeća intenzivan strah i anksioznost koja uvelike ometa njegovo svakodnevno funkcioniranje.
Nastavlja se…
Marina Bakota, mag.psych.
Photo by Pranav Kumar Jain on Unsplash
