Kako im možemo pomoći?
Kada započnem individualni savjetodavni rad s djetetom koje doživljava intenzivan strah, najčešće saznajem sljedeće; dogodila se određena situacija nakon koje je dijete razvilo određena izbjegavajuća ponašanja zbog intenzivnog doživljaja osjećaja straha. Zaključujem kako dijete u tom trenutku nema adekvatne mehanizme nošenja s tom situacijom radi čega pribjegava izbjegavanju suočavanja s izvorom svog straha. Dijete naravno, s obzirom na svoju dob, nije svjesno tog mehanizma samoodržavanja. S druge strane okolina, u najboljoj namjeri, podržava takva ponašanja prezaštičujući dijete. Stoga, jedna od prvih stvari koju roditelji čuju u razgovoru sa mnom jest ta da svojom pozitivnom pažnjom i držanjem djeteta “pod staklenim zvonom” zapravo, iz najbolje namjere, djetetu štete. Nemojte me pritom krivo shvatiti, nipošto ne savjetujem da se djetetov strah ignorira ili negira. Jedna od osnova emocionalne pismenosti jest imenovanje doživljenog osjećaja, prepoznavanje njegova djelovanja u našem tijelu (fiziologija), umu (naše misli) i odabranim ponašanjima. Djeca s kojima radim u tretmanu straha vrlo brzo saznaju da je strah normalna uobičajena ljudska emocija koja ima svoju funkciju; a ta je da nas štiti. Kada djeci pojasnim kako nam je Bog darovao strah rođenjem kako bi nas sačuvao na ovom svijetu i učinio opreznima, a onda još to dodatno ocrtam slikovitim primjerima iz svakodnevnog života (prije nego prijeđemo cestu, zbog straha da nas ne udari auto, zastanemo i pogledamo obje strane ceste, zbog straha ne mazimo zmije, ne prilazimo neznancu i sl.) Djeca se vrlo brzo uvjere u istinitost navedenog jer im njihova svakodnevnica to potvrđuje. Isto tako, ta ista djeca u tijeku savjetodavnog rada vrlo brzo saznaju da se u njihovim životima dogodilo to da su strahu dali preveliku moć, putem razgovora djeci vizualiziram scenu u kojoj strah ima krunu na glavi i sjedi na prijestolju od njih je učinio sluge. Oni su mu jako poslušni, ne usude mu se proturječiti već snažno vjeruju u njegove izjave i na taj način svakog dana sve više i više gube svoju slobodu (npr. slobodu kretanja – ne odlaze više na neka mjesta ili slobodu djelovanja – često se ne usude nešto sami učiniti što su prije rado činili – npr. samostalna igra u sobi itd.). Djeca jako dobro reagiraju na takav slikoviti metaforički prikaz “gospodara straha” te im ubrzo bude jasno što trebaju i žele učiniti, a to je vratiti krunu na svoju glavu i ponovno sjesti na prijestolje vlastita života. U nastavku razgovaramo o načinima koji im mogu pomoći da u tome uspiju. Čitavo to vrijeme potrebna mi je bliska suradnja s roditeljima i to na način da djetetu daju jasnu nedvosmislenu poruku kako ga prihvaćaju kao i snažan osjećaj straha koje njihovo dijete uistinu doživljava. Roditelji moraju biti svjesni kako djeca to ne glume kako bi pridobili njihovu pažnju. Međutim njihova pažnja može pomoći da djeca ostanu zaglavljena u ponašanjima izbjegavanja pa se tako djeca mogu bojati ostajati sama, izlaziti iz kuće, spavati sama u sobi i sl. Djeca predškolske i rane školske dobi najčešće izvještavaju kako se boje da će ih netko napasti ili oteti, općenito nauditi im. Radi svega toga traže pojačanu prisutnost roditelja, što je i normalno. Važno je međutim tu traženu prisutnost roditelja usmjeriti na poticanje razvoja dječje otpornosti i njihova osobnog rasta. Kako to postići? S adekvatnim roditeljskim postupcima važno je krenuti već od rane dobi. U nastavku će biti navedeni i opisani djelotvorni pristupi u postupanju s djecom jasličke i predškolske dobi. Naime, uzimajući anamnestičke podatke od roditelja nerijetko saznajem kako je dijete jako rano manifestiralo separacijsku anksioznost.
Dobrom pripremom
Majka dijete treba ranije, „u domaćoj kućnoj atmosferi”, postepeno pripremati na situacije odvajanja od roditelja (majke!) uvježbavanjem sljedećih scenarija:
1. Ostavljanje djeteta u kući uz supruga, baku/djeda, tetu na način da nakratko izađete iz kuće (npr. prošetati psa, baciti smeće, kasnije u trgovinu i sl.) postupno povečajući vrijeme izbivanja.
2. Obavezno uvijek djetetu rječnikom primjerenim dobi najaviti i objasniti odlazak i naglasiti kako će te se vratititi (npr. „Sada te čuva tata, mama mora otići u trgovinu; vidi prazan nam je frižider,kad se vratim, što želiš da ti mama kupi?“)
3. Očekujte da je dijete uzrujano kad vidi da odlazite, da plače, da je neutješno na početku, ima tantrume i sl., no ne posustajte na način da se odmah vratite na prvi poziv osobe koja je u to vrijeme s djetetom.
4. Naime, to je prilika da se druga osoba od povjerenja uvježbava u povezivanju i umirivanju djeteta, očekivano je da će na početku to trajati duže, no postepeno će se vrijeme djetetove uznemirenosti smanjivati.
5. Važno je da se vratite onda kada se dijete koliko – toliko primirilo, u suprotnom činite medvjeđu uslugu, nesvjesno nagrađujete djetetovo ponašanje (dijete ustraje u plakanju, Vi se odmah vratite i ono lako dolazi do zaključka „Ako dovoljno dugo i jako plačem, mama će se vratiti“ čime se ponašanja separacijske anksioznosti djeteta samo mogu značajno prolongirati.
6. Kasnije to uvježbavati i situacijama van kuće; npr. kod bake/prijatelja na način da prvo Vi nakratko budete zajedno s djetetom kada idete u posjetu u jednoj ugodnoj atmosferi, a potom riječima objasnite djetetu kratko i jasno gdje morate ići te ga pozdravite. Važno je pritom da osoba koja ostaje s djetetom ga utješi, djetetu bude emocionalno dostupna te nastoji napraviti distrakciju kada se dijete počne smirivati organizirajući igru, čitanjem priče i sl.
Pritom zapamtite, da se nikada djetetu ne smijete iskradati bez pozdrava.
Razgovorom
Cilj razgovora vam uvijek mora biti pomoći djetetu da se oslobodi strahova i briga zato budite otvoreni i spremni saslušati dijete ako vam se požali.
1. Kod dijece niže kronološke dobi koja su u prosecu razvoja govora, poticati razvoj istog čitanjem prigodnih pričica o strahu, pričica u kojima se na djeci primjeren način (npr. putem slikovnica) obrazlaže tema pozdravljanja, odlazaka, odlaska u vrtić i sl.
2. Cilj je da dijete nauči imenovati osjećaj, da svoj fond riječi obogati izjavom „Strah me.Bojim se.“ Kako bi u buduće lakše i brže mogli detektirati dječje neugodno emocionalno stanje.
3. Nikada nemojte negirati djetetov osjećaj, izbjegavati izjave: „Ne trebate biti strah, nemoj se bojati, ne bojiš se i sl.). Osjećaje je uvijek potrebno razumjeti (iz dječje perspektive) i uvažiti ga kako bi dijete osjetilo našu podršku i razumijevanje.
4. Korisno je podijeliti vlastita iskustva i uspješne načine nošenja sa strahom, kako ste ih Vi prevladali iz razdoblja djetinjstva, kako se dijete ne bi osjećalo bespomoćno i usamljeno u svom iskustvu.
5. Dijete je razgovorom važno pripremiti na ono što ga očekuje (primjerno dobi); odlazak u vrtić, školu s nagalskom na ono pozitivno, ne ga zastrašivati i paziti da okolina to ne čini.
6. Kod djece većeg uzrasta važno je dijete aktivno slušati te kritički propitivati o izvoru straha npr. strah od otmice/napada koji su česti u toj dobi.
7. Riječima dajte djetetu do znanja da mu vjerujete, da ono to može (suočiti se sa strahom i naposljetku uspješno ga prevladati) jer dijete sumnja u sebe i u svoje kapacitete. Važno je također naglasiti kako ste Vi tu uz njega ma koliko dugo proces bude trajao.
Zrcalite sigurnost
1. Dijete ne bi trebalo imati mogućnost izbora – npr. pitati dijete želi li ići danas u vrtić/školu, odlazak od kuće i odvajanje trebaju jednoglasno prihvatiti svi članovi obitelji i na taj način pomoći djetetu da uđe u situaciju koje se boji.
2. Neka vaši oproštaji budu kratki i brzi.Ne činite svoje zbogom dužim nego što je potrebno. Dovoljan je zagrljaj, poljubac i sigurnost da ćete se vratiti. Što više razvlačite rastanak, dijete se sve više počinje lijepiti za vas i shvaćati da ga ostavljate.
3. Kada jednom odlučite otići, držite se te odluke. Čak i ako čujete plač, važno je ostati dosljedan. U većini slučajeva, plač nestaje nakon nekoliko minuta. Radi vašeg mira, možete se dogovoriti s odgojiteljicom da vas obavještava o tome koliko je djetetu trebalo vremena da se smiri.
4. Zadržite mirnoću. Nemojte se opterećivati situacijama koje ne možete kontrolirati. Počeci su najteži – i za roditelje i za djecu. Vrijeme i međusobna suradnja ključ su prevladavanja straha od odvajanja. Također je potrebno ne zaboraviti da ste u jednoj ulozi roditelj, ali u drugoj i supruga, partnerica, sestra ili prijateljica. Osoba koja također treba vremena za sebe i svoje bližnje. Ne shvaćajte odvajanje od djeteta kao nešto za što se trebate kriviti ili pretjerano brinuti.
5. Nastojte kontrolirati vlastitu tjeskobu. Ako ste i vi sami uznemireni kada morate kratkotrajno napustiti dijete, ono će osjetiti vaše emocije i shvatiti da nešto nije u redu – tretirajte odvajanje kao normalnu pojavu, a ako vi imate problem s time, potražite pomoć za usvajanje boljih roditeljskih tehnika.
Njegujte rutinu
Rutina djetetu daje osjećaj predvidljivosti i sigurnosti (dijete pamti i shvaća što ga očekuje iza nekog događaja).
Rutinizirajte svoje obiteljske aktivnosti prilagođene dinamici dana. Npr:
1. Odvojite kratko vrijeme za maženje ujutro, rutinu pripreme odlaska u vrtić (odijevanje, pranje zubića). Nastojte izbjegavati vremensku stisku i kašnjenje – sve su to izvori dodatnog stresa (dolijevanje ulja na vatru) u ionako stresnoj situaciji rastanka koja slijedi.
2. Po dolasku kući iz vrtića također odvojite vrijeme za maženje – kratko ostavite sve i budite u bliskom fizičkom kontaktu s djetetom (to je posebno potrebno djeci koja se inače vole maziti).
3. Rutina odlaska na spavanje; pranje zubića, čitanje priča, molitva – jako djelotvorna, roditelj djetetu na taj način modelira poticanje povjerenja u siguran svijet (molitva Anđelu čuvaru), paljenje noćne lampice, odškrinuta vrata i sl.
4. Omogućiti djetetu prijelazni objekt – npr. plišanca kojeg može nositi u vrtić sa sobom u dogovoru s tetama.
5. Pripaziti na izazovnija razdoblja; povratak u vrtić nakon vikenda, dužeg izostajanja (bolest, praznici) kada se treba naoružati dodatnim strpljenjem i pružanjem emocionalne podrške djetetu jer je moguća regresija u ranija nepoželjna ponašanja.
Marina Bakota, mag.psych.
Photo by Katherine Chase on Unsplash
