Čovjekovo najveće umijeće čini vještina (ars vivendi) koju se izvodi na sebi samome: umijeće brige o sebi. Čestit, umno vođen život najbolje svjedoči o majstorstvu svojega tvorca. Svekoliki drugi proizvodi, napravljene stvari i artefakti ljudskih obrta i stvaralačkih zanata, nisu ni sjena “napravi” koja dolazi iz radionice skrbi o sebi, ispod znalačkog čekića življene mudrosti. Onaj koji se njime okoristio, može biti potpuno siguran da nije potratio jedino blago povjereno mu za života zbog života – vlastito vrijeme. Lošim majstorima, tim nevježama u radionici života, ono protječe utaman. Zaludu im sav trud prosut oko pogrešne stvari. Od toga im ni roda ni blagoslova. Takvi, zanemarujući njegovu korisnost, ma koliko napora uložili, zacijelo obavljaju loš posao krivim alatom. A sud klepsidre je neumoljiv prema rasipanju takve dragocjenosti.
Naš je život prispodobiv vrtu čiju ljepotu cvjetova i slast uroda dugujemo trajnom njegovanju koje uključuje redovito plijevljenje korova i marnost oko ispravnoga rasta. Zahvaljujemo im rukama brižnog vrtlara života. Odgoj i naukovanje prispodobivi su metaforama posuđenima iz rječnika zemljoradnje: plijeviti se od korova mana, dohranjivati tlo duše plemenitom hranom dobrih navika i korisne pouke, uzdizati se rezidbom karaktera, odstranjujući sve ono nedoraslo i suvišno zarad rasta ka punini čovještva. Znati, u pravi čas, što nam valja odbaciti, a što poduprijeti u rastu. Odgoj kao uzgoj. Krivo srastanje, jalovost grana, zapuštenost, zaraslost i podivljalost biljke… sve to ne donosi dobroga ploda. Slično vrijedi i s neodnjegovanom osobom koju se, u njezinu rastu i sazrijevanju, prepustilo surovoj i sirovoj snazi prirode. Dobismo tako divlji plod, gorak i opor. Sitan i beskoristan. Bez kultiviranja samoga sebe, čovjek pred oči drugih može iznijeti jedino svoju sirovost, na bezbroj ružnih načina, od kojih je najbarbarskiji pokušaj da se sirovost prikaže kao gotov proizvod naše tobožnje istinski neiskvarene i dobroćudne naravi. Tko se hvali vlastitom prirodom, zaslužuje mjesto u zoološkom, nipošto ljudskom vrtu. Jer, jedino će tu njegova gola, neuzgojena i sirova narav naći sebi prikladnu upotrebljivost.
Rad na samom sebi predstavlja najizvrsniju pobožnost. Na slavu i hvalu Onoga koji nas je stvorio i smjestio u vrt života da tvorimo vlastitu drugu narav, povrh puke narođene sirovosti postojanja. Stoga, ne možeš vjerovati, a ne mijenjati sebe. Naviše, nabolje. Iz tog kulta, kao nekakvog vrta odnjegovanoga života, izrasta sva kultura sa svim plodovima duha. Zbiva se hvala Stvoritelja kroz uspjelo oplemenjivanje stvorenja. Otačka mudrost poručuje: Gloria Dei est homo vivens. (Irenej Lionski)
