Nedavno sam se upoznao s istraživanjem koje donosi podatak kako velik broj čitatelja dnevnoga tiska u online izdanju čita samo naslove. Očito je zvonkost naslovnih riječi dovoljna da u nekih stvori privid razmišljanja, da parafraziram jednoga poznatog ezoterika 20. stoljeća.[1]
C. G. Jung se u svojoj teoriji o strukturi ličnosti služio pojmom arhetipa, koji je u suvremenome svijetu zaživio vlastitim životom, pa ga se koristi u najrazličitijim mogućim kontekstima s tolikim mnoštvom značenja da bi i sam Jung trebao upisati tečaj iz Junga da sve to pohvata. Arhetipovi su za Jordana B. Petersona ukodirane i biološki naslijeđene strukture u mozgu koje baštine svi ljudi, a Jung ih u svojoj strukturi ličnosti smješta u područje kolektivnoga nesvjesnog. Brojni su arhetipovi, a mi ćemo izdvojiti dva predstavljena dihotomijom muškarca i žene, odnosno oca i majke. Negdje duboko u području nesvjesnoga leži čovjekova potreba za binarnim strukturiranjem stvarnosti. Jedno od moćnijih klasifikacijskih sredstava čovjeka sve donedavno bilo je uočavanje postojanja binarnih opreka u svijetu. Jednom, dok se trogodišnji sin za stolom igrao dvjema gumenim figuricama, jedna mu je pala na tlo, a on je viknuo: „Oh, djevojčica se srušila!“ Podignuo sam figuricu, malo je bolje pogledao i vratio je sinu, koji se nastavio igrati, a mene je obuzela misao: „Kako on zna da je to djevojčica?“ Nitko mu to nije rekao! Figurica je roza boje i ima blago istaknute trepavice. Sinu je to bilo dovoljno da prepozna djevojčicu. Stvari su ponekad vrlo jednostavne, a da mene netko pita, i ja bih rekao da je ta figurica ženska, a ova druga – maslinastozelena, s malo jačom čeljusti – muška. Inače, svaki roditelj zna kako djeca spontano binariziraju sve oko sebe: od bojica, odjeće, igračaka, pribora za jelo, a ja se sjećam da sam, otkad sam znao za sebe, dvije antene na krovu susjedne kuće smatrao muškom i ženskom. Fenomen podjele svijeta na binarne komplementarne opreke fenomen je koji se uočava u svim kulturama, na raznim kontinentima tijekom cijele ljudske povijesti i s pravom se može reći da je riječ o univerzalnoj pojavi. Neke od binarnih komplementarnosti koje čovjek otkriva su: lijevo – desno, gore – dolje, naprijed – natrag, dan – noć, sunce – mjesec, red – kaos, nebo – zemlja, a otkriće kako je i sam čovjek kao biće binarno strukturiran omogućava mu da nalazi svoje mjesto u binarno strukturiranome svijetu. Riječ je o procesu snalaženja i uspostavljanja kontakata s izvanjskim svijetom s pomoću analogija. Logika je ovakva: 1. Svijet je binarno strukturiran. 2. Čovjek je binarno strukturiran. 3. Dakle, čovjek je dio svijeta u kojemu živi i sa svijetom je moguće uz pomoć različitih kombinacija binarnih struktura komunicirati, odnosno upoznati ga i shvatiti svoje mjesto u njemu. Činjenica da smo nakon stotinjak tisuća godina postojanja ljudske vrste mi i dalje tu pokazuje kako je mehanizam bio iznimno uspješan. Ali došlo je vrijeme za nove stvari, kako kaže Isus: „Novo vino u nove mješine“[2], tako da su neki shvatili u drugoj polovini 20. stoljeća kako su binarne strukture umišljeni i primitivni mehanizam koji sputava čovjekov identitet i sprečava ga da se služi puninom svoje slobode, a umjesto njega sugeriraju novu, nazovimo je 70+, klasifikacijsku metodu. Čovjek može biti sve što poželi i to je skroz kul, kad si dijete, recimo, i igraš se, ali kada shvatiš da se svemir baš i ne pokorava tvojim hirovima, onda si zapeo sa sedamdeseterostrukim klasifikacijskim aparatom u svijetu koji je i dalje u mnogo čemu binaran, pa to poigravanje oslobođenjem može biti poprilično otuđujuće iskustvo. Formulirano potpuno jasno: Kako uspostaviti kontakt s binarnim svijetom ako je moj identitet rastezljivi kontinuum? Očito će i izvanjski svijet trebati pretvoriti u rastezljivi kontinuum da bi se moglo u njemu živjeti i upoznavati ga. Novi reprezentativni model svijeta tako više ne bi bio jabuka, nego žvaka – predlažem Hubba Bubbu.
Jedna mlada djevojka, žustro braneći ovaj sedamdeseterostruki+ model, uz dodatak kako je čovjek pri rođenju potpuna tabula rasa spremna da mu kultura učita svoje sadržaje, nehotice je pokazala svoj tetovirani simbol yin i yang na zapešću. Kada sam joj rekao da se taj simbol protivi svemu što ona govori, rekla mi je da je to moje mišljenje, a kada sam joj rekao da bi se i Jung složio sa mnom, rekla je: „Ne kaže se Jung, nego yang.“ Na to sam joj odvratio: „Ma švicarski Jung, ne taoistički“, a ona je meni rekla: „Nikad čula!“
[1] René Guénon (1886. – 1951.), francuski intelektualac.
[2] Mk 2,22.
Mario Milovac, mag. theol.
