Nedavno sam se odlučio počastiti odlaskom na misu Velikoga četvrtka u svoju bivšu župu gdje tradicionalno zbor svojim pjevanjem uveliča ovo slavlje, no nemalo sam se iznenadio kada sam pored oltara vidio 13 muških i ženskih apostola. Poneki muški apostoli došli su sportski odjeveni, u trenirkama, a apostolice su uglavnom bile na razini događaja, spremne za crveni tepih. Gesta pranja nogu apostolima sastavni je dio utemeljiteljskoga događaja najvažnijega sakramenta, euharistije, a slavi se i utemeljenje sakramenta svetoga reda i to čini bitan kontekst liturgijskoga slavlja Velikoga četvrtka.
U evanđeoskome se tekstu taj dan čita kako Isus nakon večere pere noge dvanaestorici apostola (muškaraca), a onda se na oltaru u crkvi pojavi 13 krizmanika i krizmanica, što zasigurno nije ni u tradiciji ni u Bibliji poznat broj od vrhunske simboličke važnosti. Nesklad biblijskoga teksta i obreda, osim navedenoga, pojačava se i antifonom; zbor pjeva kako Petar ne želi da mu Isus pere noge, a župnik za to vrijeme pere noge jednoj krizmanici u haljini. Pomislio sam: Što se ovo događa? Zar je u Katoličkoj Crkvi žena legitimni simbolički predstavnik biskupa/apostola? Onda to znači da je nebitno je li biskup muško ili žensko, pa se i žene mogu zarediti ili je usvojena transrodna paradigma da su muškarci i žene fluidne pojave. I tko bi za oltarom mogao biti apostol Petar, možda momak u Adidasovoj trenirci? Ali tko su onda djevojke i koga one predstavljaju? Njih nitko nije spominjao ni u jednome čitanju ni u homiliji. Odlučio sam sve razjasniti sa župnikom poslije, ali mi je u kratku odgovoru pomalo nervozno odgovorio kako je sve to simbolika i kako je među 72 apostola koja Isus šalje bilo i žena. Još smo razmijenili par riječi prije nego što me otpravio iz sakristije uz riječi neka se žalim Papi i biskupu. Ja sam rekao: „Mir s vama“, i otišao kući ženi i djeci, što valjda laici i rade, s mišlju kako da logički objasnim ženi i djeci navedenu situaciju.
Proždiruća simbolika i izmišljeni obredi
Da mi je netko rekao kako mi sin treba glumiti Mariju Magdalenu u nekoj predstavi, rekao bih mu da je Marija Magdalena žena, a moj sin dječak, a ako bi taj netko pokušao izvesti diverziju poput: „Marija Magdalena je slika grešnika općenito, a Isus svima oprašta“, rekao bih mu: „Marija Magdalena je žena, a moj sin je dječak, i ne može glumiti ženu jer se spolovi ne glume, nego jednostavno jesu“. Do nedavno su se takve zamjene uloga mogle vidjeti samo na pokladni utorak, koji se u najdubljemu sloju također oslanja na obredno podrijetlo. Marija Bogorodica je „blagoslovljena među ženama“ iako se svaki čovjek može pronaći u ponekim crtama njezine ličnosti; niti je time ona postala muško, niti su time oni postali žene, niti Crkva ima pravo remetiti od Boga uspostavljeni red između spolova, niti ima pravo da se u obredu time poigrava ili dopušta ulazak umjetnosti u crkve koja sve navedeno niječe.
Simbolika je jedna od riječi koje ljudi uglavnom ne razumiju, a koriste se njome svakodnevno u svim mogućim kontekstima. Simbolika je poput glinamola koji ljudi mogu razvlačiti kako požele ili projicirati ideje koje im se svide ili jednostavno isprika da rade što požele.
Vjerska simbolika mora počivati na nečemu fiksnom, pa se na to fiksno mogu nadodavati značenja. Simbol u sebi mora sadržavati bitne elemente onoga što predstavlja, inače to ne može legitimno predstavljati. Osim u slučaju da svijet nema neko svoje od Boga određeno značenje i smisao, nego samo ono što moja volja, sloboda i mašta uspiju od njega kreirati. Osobno se bez problema pronalazim u liku Marije Magdalene, ali to ne dokida Mariju kao ženski lik i svaki prikaz, pogotovo onaj simbolički koji to niječe – umjesto da upotpunjuje i proširuje sliku stvarnosti – iskrivljuje je. Takva po objektivnu stvarnost proždiruća simbolika gubi povijesni, biblijski i naravni temelj, a poruku odnosno značenje izručuje horizontu društveno-kulturnih trendova – što neki pojedinci jedva i čekaju.
Ako je, primjerice, riječ o devetnici, ona mora trajati devet, a ne sedam dana uz izliku kako je to ionako samo simbolika. Ako je pročitano da je oko Isusa bilo 12 apostola muškaraca, onda mora biti vizualno 12 apostola muškaraca i u obredu. Jedino ako spol nije nešto konstitutivno ljudsko i nepromjenjivo, a za identitet determinirajuće, onda se može poigravati time u umjetnosti i kulturi, ali gdje baš u Katoličkoj Crkvi? Moja se žena bez problema može pronaći u Petrovu karakteru: možda sam ne znajući oženio muškarca ili je Petar potajno bio žena? U Petrovu karakteru može se pronaći gotovo svaki čovjek, ali ako je pojedinac karakterom sličan Petru, to ne znači da ono što Isus njemu osobno govori ja mogu u svakom trenutku primijeniti isto tako na sebe. Ono što Isus radi ili govori dvanaestorici u prvom i najvažnijem redu govori baš njima, pa onda u širemu kontekstu svim biskupima tijekom povijesti, a potom u najširemu kontekstu Crkvi u cjelini, s tim da će, kada je riječ o najširemu kontekstu, trebati doći i do promjene broja, ali ne nasumične. Simbolika je iznimno kompleksna i ona se vodi svojom logikom, koja svakako u prvom redu nije kvantitativna, nego kvalitativna.
Promijeniti broj u obredu znači promijeniti i poruku odnosno značenje. Našim kvantitativnim umovima teško si je predočiti da je trodnevnica nešto više nego devetnica iako je broj tri manji od devet. Brojevi 12 i 72 dio su istoga simboličkog sklopa, ali funkcioniraju na različitim razinama i nose različitu poruku. Ako se za oltarom pojavi žena kao apostol u kontekstu slavlja sakramenata euharistije i svetoga reda, a to je kontekst Velikoga četvrtka, a ne poslanje sedamdeset i dvojice, onda ta simbolička gesta govori, neovisno o paralelnim tekstovima koje kompilator ima u svojoj glavi, da bilo koja žena može simbolički predstavljati muškarca i obrnuto (valjda), žena može zamijeniti muškarce kao apostole i biti biskup. Liturgija nije samo sociološka stvarnost, primjerice predstava, a sveti simboli i geste imaju utemeljiteljsku vrijednost jer u sebi nose nešto duhovno ukodirano i nepromjenjivo, odnosno stoje u živoj vezi s Bogom, a to povijest i kultura, tj. inovacije pojedinaca, ne mogu i ne smiju mijenjati. Ako se već nešto i mijenja s mišlju da i Crkva stoji u živoj vezi s Bogom, onda to ljudima treba dobro objasniti i treba onima koji nešto mijenjaju biti jasno što žele i koje su moguće opasnosti. Razgovarao sam poslije mise Velikoga četvrtka s običnim ljudima različite dobi koje poznajem i nitko nije imao pojma da je njih 13 za oltarom simbolički prikaz 72 apostola ili u nekom najširem kontekstu čitavoga čovječanstva.
Pranje nogu osmišljava celibat
Nerijetko sam čuo iz usta klerika kako se laici moraju još više angažirati u radu župe i staviti se na raspolaganje Crkvi. Ako je ostalo još malo poštovanja prema svetome redu od vjernih laika koji su se odlučili na malo veću obitelj, onda se to odnosi na mistični dio, odnosno sakramentalni vid službe u Crkvi preko svetoga reda.
Oduvijek mi je bilo zanimljivo kako je onome tko je okupan dosta oprati noge da bi čitav bio čist i da bi time imao potpuni dio s Kristom (1). Noge tu stoje kao metafora za nešto, samo je pitanje za što točno? Svakako nema smisla oprati samo noge ako su ti i ruke prljave, a srce pokvareno. Petar je prvo pao na sablazni služenja, a poslije ne razumije ni značenje Kristove geste jer bi htio da ga Učitelj čitavoga opere. Teško je argumentirati kako u ovome citatu dio predstavlja cjelinu jer noge nikada i ni u kojoj kulturi nisu predstavljale čitavoga čovjeka, ali zato jesu predstavljale mušku spolnost pod vidom snage i plodnosti. To je u starini bila poznata stvar, uzmimo samo kao primjer Dionizovo rođenje iz Zeusova bedra. Krist je već za večerom rekao apostolima da su čisti svi osim jednoga (Jude), tako da kasnije pranje nogu nema veze s moralnom čistoćom pred Bogom, koja je uvijek u simboličkoj vezi sa srcem. Juda nije promijenio mišljenje zbog opranih nogu, jer nije došlo do intimnoga zajedništva s Kristom iznutra, u slobodi. Zbog toga Judin poljubac i ne može biti nego izdajnički. Za plodonosan obred obje strane trebaju učiniti svoj dio. Bog je svakako uvijek ona vjerna strana u svemu tome. Zanimljiv je motiv nogu kao metaforičkoga izraza za spolnost u njezinu punom kontekstu, ne samo tjelesnome, jer bi tek to bila teška sablazan. Spolnost je ona snaga u čovjeku po kojoj se može sjediniti s nekim kao osoba da bi imao iskustvo punine identiteta. Takvo sjedinjenje u katoličanstvu je normirano, kako je već dobro poznato, komplementarnom spolnošću. Pranje nogu simbolička je gesta intimnoga zajedništva Krista i apostola, a ne tek gesta primjera poniznosti apostolima koji su se tu tek tako, slučajno, našli radi kulture. Krist ih tim simboličkim činom osposobljava za ministerijalnu službu za koju im je maločas dao nalog postavivši ih svećenicima novoga saveza, a koji će Crkva kasnije prepoznati kao služenje celibatom. Svećenik svojom spolnošću stoji drukčije prema Kristu nego laik te je zanimljivo primijetiti kako se posuda s vodom za čišćenje javlja i u kontekstu svadbe u Kani i na Posljednjoj večeri. Niti ima funkcionalnoga braka niti ima dobroga svećenstva bez intimne povezanosti s Kristom. Nijedan muškarac i nijedna žena zasebno nisu legitimni simbolički predstavnici čitavoga čovječanstva. Čovjek je u punini čovjek tek komplementarnim muško-ženskim odnosom ili u intimnome zajedništvu s Bogom, izvorom svega što postoji, pa time i onoga dijela koji muškarcu i ženi nedostaje da bi se svatko od njih realizirao u potpunosti kao čovjek. Kristovi postupci, kako nam ih evanđelja prenose, pokazuju kako je Krist razumio i na ispravan način koristio simboličke geste. Simbol koji sjedinjuje minimalno dva značenja mora biti jednim dijelom svoje reprezentacije ukorijenjen u konkretnome, ovozemaljskome, fiksnome, inače ne bi postojao medij prijenosa Božje milosti prema materijalnome, fizičkome, tjelesnome svijetu. Za ljudsku osobu spol je taj fiksni temelj njezina identiteta.
Teško je zaobići scenu u kojoj se događa svojevrsno obrnuto pranje nogu u nekom drugom kontekstu: Krist je onaj kojemu javna grešnica suzama pere noge, ljubi ih i maže uljem. Fascinantna je simetričnost i ambivalentnost simbola kao i zakonitosti koje vrijede u vezama triju svjetova, a za koje Crkva, nažalost, sve više gubi sluh.
Jednom mi je prilikom poznanik, zatečen raspletom sljedećega događaja, ispričao kako se jedna njegova dobra prijateljica u očaju zbog nagle bolesti i nesnalaženja liječnika obratila pokojnom fra Josipu Marceliću za pomoć. On joj je odgovorio da odmah ode na bakin grob na Hvaru i da izvadi iz vaze što se u njoj nalazi i da to spali. Poznanik me je upitao: „Što misliš da je pronašla u vazi?“ Ja sam, za razliku od fra Marcelića, koji je točno znao što je u vazi, samo pretpostavio što je bilo u njoj i pretpostavio sam točno, ali ne zato što sam karizmatik, nego zato što znam da ova druga strana – Bogu protivna – strogo poštuje pravila obrednosti u vidu simbolike i ispravne materije koja se koristi u ritualu. Koga zanima što je bilo u vazi, neka pita župnike koji peru krizmanicama noge u obredu Velikoga četvrtka, oni će sigurno znati. Bit je u tome da ono u čemu si pogriješio mora biti zastupljeno u obredu oslobođenja i povezano s Bogom preko točno određene materije, ne bilo koje. Javna grešnica koja Isusu pere noge, do u detalj zna što radi u tome malenom ritualu, kao i Isus, a sve geste onome koji ih zna čitati govore kako je Isus istinski zaručnik koji oslobađa od pogrešno usmjerene i pogrešno življene spolnosti.
U liturgiji je bitno preklapanje ispravne nakane, riječi i simboličkoga izričaja, inače je obred neučinkovit, što je najvidljivije u sakramentima. Ako svećenik in persona Christi pere noge apostolima, time ih osposobljava za služenje i spolnost je time stavljena u određenu službu, odnosno sublimirana je, pa se nameće pitanje što to svećenik radi, uzimajući u obzir sve navedeno, kada pere noge ženama okupljenima oko oltara? Naravno da implikacije svega ovoga prosječan čovjek sam od sebe teško može razumjeti, ali biblijska interpretacija simbolike valjda u Crkvi znači više nego pojedinčeva proizvoljna ili redukcionistička interpretacija. Svećenik koji ima „dijela“ s Kristom legitimno je zaređen i može slaviti euharistiju, pa mi laici možemo također imati dijela s Kristom preko geste koju je Isus napravio apostolima i koja ulazi u smislenu cjelinu s euharistijom i svetim redom, a ne tek s pukom poniznošću lišenom svih ostalih značenja.
Gesta ljubljenja križa na Veliki petak varijanta je intimnoga zajedništva s Kristovom žrtvom i prihvaćanja kako za svećenike tako i za laike, a pranje nogu rezervirano je za svećenike, tj. apostole – biskupe, po kojima i mi laici imamo sakramentalnu puninu zajedništva s Kristom preko hijerarhijske Crkve. Krist je tako htio, i svoju žrtvu povjerio je na specifičan način tijesnoj vezi ovih dvaju sakramenata. Ako me išta kao laika i nakon skoro četrdeset godina fascinira oko geste pranja nogu apostolima, to je punina samoga čina, djelatna gesta poniznosti i sve moguće crkveno-tradicijske, biblijske, liturgijske, a posebno sakramentalne i one društvene implikacije toga čina.
Što je ispravno, uvijek je ispravno
Tika tonu je refren jedne od poznatijih maorskih haka koje se ritualno izvode na vjenčanjima. Grubi prijevod glasio bi „Što je ispravno, uvijek je ispravno“. Isti kriteriji ispravnosti vrijede za mjesnoga svećenika, biskupa kao i za papu. Gesta i riječ u obredu međusobno se prate, isprepliću, upotpunjuju, jedna drugu tumače. Tako je bilo otkada znamo za čovjekovu obrednost. To su poštovali i pogani, to i danas poštuju praktikanti crne magije, a ne poštuju pojedinci u Crkvi. Nemarno je pročitati liturgijski biblijski tekst koji prikazuje jednu od intimnijih scena Isusa i dvanaestorice, a u kontekstu slavlja ustanove sakramenata euharistije i svetoga reda, a koji trenutak poslije simboličkim gestama u obredu pranja nogu nadahnjivati se poslanjem 72 apostola ili nekim vlastitim konstrukcijama. Ustanova dvanaestorice nije isto što i poslanje sedamdeset i dvojice, a to zna i loš negdašnji student teologije poput mene, a kamoli ne župnik, biskup ili papa. Hvalevrijedno je Papino djelovanje što se tiče pranja nogu, posebice ljudima s društvene margine, to jest lijepa gesta i dobar PR Crkve, ali je na simboličkoj razini prejednoznačno i horizontalno u smislu da se potpuno iscrpljuje u društvenome kontekstu.
Roland Barthes u svojemu poznatom djelu Mitologije ističe kako znak koji funkcionira prekomjerno i koji se lako može proniknuti lako gubi svoju vrijednost (2). Kristovo pranje nogu učenika nemjerljivo je kompleksnije u svojim implikacijama od toga da je riječ o društvenome izrazu poniznosti. Papu možemo shvatiti iz pozicije teologije oslobođenja, koja je poprilično socijalno orijentirana, i sve je to u redu ako se ne osiromašuje liturgija, Biblija i istinska dubina simbolike da bi se nešto postiglo na društvenome planu. Meni je ta gesta nakon nekoliko godina ponavljanja već manje zanimljiva i sve mi više sliči na predstavu. Proširena interpretacija utemeljiteljskoga događaja ne smije u obredu zamijeniti sam utemeljiteljski događaj jer je to zamjena teza. Što je onda temelj obreda: Kristov čin ili naša najmaštovitija interpretacija toga čina? Uz malo truda, može se složiti bilo kakav narativ i proširiti simbolika Kristove žrtve te možda dovesti i Heroda, Kajfu i Pilata na oltar da im Isus opere noge – zašto ne? Isus je dobar i umro je za sve. Opasno se ovime približavamo Kristovim riječima upućenima pojedincima koji na mjesto riječi Božje gomilaju neke vlastite predaje.
Previše se gubi da bi se malo toga dobilo. Loš je to izbor koji osiromašuje liturgiju, relativizira Bibliju, a ostavlja prevelik prostor za improvizaciju. Zašto bi to itko radio i kako osiromašenje liturgije i relativizacija Biblije u korist improvizirane simbolike može na koncu donijeti išta dobro? Što nedostaje obredu s pranjem nogu dvanaestorici apostola? Zašto se nije Papina gesta mogla upriličiti u nekome drugom kontekstu i ambijentu, a ne na Veliki četvrtak? Mijenjati i nadopunjavati Kristov utemeljiteljski događaj euharistije nekakvom proširenom simbolikom koja nadomješta Kristovu gestu da bi se dodvorilo svijetu i pokazalo inkluzivnost nevjerojatno je, a ako si dopustim trenutak paranoje, i subverzivno.
(1) Iv 13,8.10.
(2) Usp. Roland Barthes, Mitologije, Naklada Pelago, Zagreb, 2009., str. 25.
Mario Milovac, mag. theol.
Tekst je objavljen uz dopuštenje autora i preuzet iz knjige “Drevna igra, nova pravila“,
Teofil, 2023., Split. Primjerak vaše knjigu možete nabaviti preko e-mail adrese: [email protected]
