Nedavno sam na plaži svjedočio dilemi jednoga modernog Hamleta u ranim dvadesetima koji se žalio kako su ga dvije popijene kave u danu iscrpile i ne zna ima li snage tu večer još pohoditi Domenicin koncert u splitskome klubu Vanilla. Otići ili ne otići na koncert, pitanje je sad. Prenemaganje u plićaku trajalo je sat-dva, a umjesto duha pretka koji savjetuje i ohrabruje Hamleta, ovo suvremeno utjelovljenje Shakespeareova lika pored sebe ima prijateljicu koja ga strpljivo sluša i suosjeća. Nažalost, sve je manje djevojaka koje će takvim tipovima reći: „Saberi se i odrasti.“ Strepim od pomisli kako je takav muškarac feministicama ideal jer se tako njima otvara prostor za aktivniji društveni angažman. Ne mogu zamisliti takvoga tipa s mačem u ruci i lubanjom kako promišlja dublje životne probleme. Ni najmanje me ne čudi da feministice ne vole antiku i mitove koji su na specifičan način obradili važna pitanja poput smisla, žrtve, osvete, patnje, sudbine i slobode. Konkretno govoreći, Simone de Beauvoir posvetila je čitavo jedno poglavlje knjige Drugi spol analizi antičke mitološke misli. Među ostalim, primjećuje kako je žena za muškarca: „idol, sluškinja, izvor života, mračna moć“. S druge strane, ne znam točno kakav je to muški ideal u očima današnjih feministica, ali sve mi je jasnije da pokušavaju pretvoriti muškarca u svoju najbolju prijateljicu, a sina u kćer. Mnogo djevojaka kaže da im je iznimno bitno da im momak bude u dodiru s vlastitom emotivnom stranom – da mogu plakati zajedno gledajući film Titanic valjda. Trendovi su kod muškaraca drukčiji, odnosno oni ne pokušavaju mijenjati ženu i pretvoriti je u svoga prijatelja. Puno više respekta ima u percepciji drugoga kroz prizmu mističnoga, mračnoga, nepredvidljivoga, ali dostupnoga nego u pretvaranju drugoga u vlastitu minikopiju. Idealan primjer navedenoga filmski je razvoj nordijskoga mitskog lika Thor, kojega je Marvel pretvorio u plačljivoga, nesigurnoga, pretiloga i nezreloga adolescenta koji odustaje od vladarskih ambicija i na kraju se odlučuje baviti samim sobom. Kome treba takav muškarac i je li to sudbina koju su feministice pripremile „prvome“ spolu? S druge strane, toksično muškome liku sjevernjaka Amleta u filmu Northman kao protuteža je postavljen ženski lik, Slavenka Olga, mudra čarobnica, hrabra, požrtvovna, odlučna, s jasnom vizijom i očekivanjima, koja kultivira negativne aspekte sjevernjaka, poput nedostatka samokontrole i promišljanja, te ga od medvjeda pretvara u čovjeka – muškarca, a ne u najbolju prijateljicu. Ona ne samo da ga sluša kada joj se povjerava nego ga i usmjerava prema djelovanju koje ga čini boljim, plemenitijim, zrelijim, od čega na koncu i ona ima koristi. Iznimno mi je drago što i ona nije uzela mač i pobila sve pred sobom da bi dokazala kako je jednako dobra i vrijedna kao Amlet, jer bi to uništilo razvoj likova, ali svakako bi ugodilo sveprisutnoj agendi. Osobno bih vidio u takvome razvoju događaja nemir, kompleks i nezadovoljstvo sobom te infantilnu želju za dokazivanjem preko svake mjere. I jedan i drugi lik profitiraju iz činjenice što su različiti, ali u komplementarnoj suradnji na svim područjima (i onima putenim, naravno) sazrijevaju kao likovi – puno više Amlet nego Olga jer je on protagonist. Ona mu pak nije nikakva služavka niti sredstvo, nego se proces sazrijevanja odvija u dijaloškome ambijentu odnosa. Volio bih pogledati film u kojemu će središnji lik biti nekakva sjevernjakinja čiji partner neće morati plakati i obući suknju da bi se otvorio prostor njenoj društvenoj afirmaciji, nego će zadržati toksično muške aspekte koji će biti mobilizirani za unapređivanje i sazrijevanje ženskoga lika. Beauvoirina analiza mitova nije dječja, ali jest jednodimenzionalna i neobjektivna. Polazi od zaključka te traži u povijesti potvrdu za unaprijed donesene teze, koju, naravno, i nalazi. Beauvoir bi, primjerice, u sceni u kojoj Vikinzi pokoravaju slavensko pleme i otimaju žene slično kao Romul i Rem Sabinjanke vidjela primjer muškoga postupanja prema ženama, ali ne bi vidjela što su Vikinzi napravili muškarcima – pobili su ih. Dakle, u mitovima nije riječ o nekoj specifičnoj grubosti prema ženama, nego o grubosti prema ljudima izvan vlastitoga plemena općenito, samo što se ta grubost očitovala na različite načine prema muškarcima i prema ženama. Naravno, ne odobravam ni jedno ni drugo, ali manipulativno je i svakako jednostrano prikazivanje povijesti lišene konteksta i cjelokupne slike.
Zeuse, stari lišče
Jedan od antičkih tekstova koje analiziram na satu s učenicima fragment je grčkoga mita koji donosi zgodu s vjenčanja Tetide i Peleja.
Na vjenčanje nimfe Tetide i smrtnika Peleja je bio pozvan gotovo sav panteon olimpskih bogova, osim boginje svađe Eride. Zbog izostavljanja s popisa uzvanika ona za osvetu kriomice podmeće Ateni, Heri i Afroditi zlatnu jabuku iz Hesperidinog vrta na kojoj je ugravirano „Najljepšoj“. Sve tri posežu za jabukom, a mirno druženje i ugodni razgovor se promeću u žestoku svađu i sukob. Obraćaju se Zeusu da presudi kojoj jabuka uistinu pripada, no Zeus odbija presuditi znajući kako na Zemlji postoji biće dovoljno nepromišljeno da sudi o ženskoj ljepoti. To biće je čovjek. Konkretno, Paris – Hektorov brat i budući „otmičar“ Helene – lijepe, koji titulu „najljepša“ dodjeljuje Afroditi.
Nakon pročitanoga teksta učenici radom u skupini odgonetaju pitanja poput „Što da netko u razred ubaci zlatnu jabuku na kojoj piše ‘najljepšoj’?“. Iznijet ću nekoliko originalnijih odgovora. Neke bi jabuku prodale i podijelile novac, a jedna je rekla da ne bi posegnula za jabukom jer to je za nesigurne pijune, ona već zna da je najljepša i ne treba joj jabuka. Većina cura ipak se zgraža nad mišlju da uzme jabuku, ali nakon toga ipak priznaju kako posegnule za jabukom na kojoj piše neko drugo ljudsko obilježje ili osobina. Na koncu zaključujemo da je posezanje ili neposezanje za jabukom gesta koja, slično jednome evanđeoskom retku, razotkriva namisli mnogih srdaca.
U dijelu zadatka kada članovi skupine međusobno komentiraju razliku u postupku Zeusa i Parisa otvori se neizbježno pitanje specifičnosti ženske ljepote i taštine. Antički ženomrzački pisci primijetili su da takvo nešto postoji, ali otvoriti navedenu temu u 21., naprednome stoljeću više nije lako. U jednoj skupini našli su se tri cure i jedan momak, a cure su odmah reagirale na patrijarhalne bijele muškarce na poziciji moći koji sude o ženskim pitanjima, tj. na Zeusa i Parisa. Pitale su me zašto nisu jabuku odnijele nekoj boginji da presudi, ali ih je moj odgovor dodatno razbjesnio kada sam istaknuo kako je ironično da se i sama Atena dala uplesti u taj smiješni sukob? Od velikih boginja olimpskoga panteona ostala je još samo Demetra da presudi, ali ona je imala problem s drugim muškarcem na poziciji moći koji joj je oteo kćer. Jedna probuđenica pitala je: „Zašto nije među muške ubačena jabuka ‘najljepšem’?“ Odgovorio sam joj kako su se preokupacije muškaraca antike konkretizirale nakon povratka Argonauta s uspješno obavljena zadatka i dogovora kako će se svako malo ponovno sastati da bi odmjerili snage i provjerili u kakvoj je tko formi. Nije im bilo potrebno odobravanje žene, nego međusobni hijerarhijski poredak. Jednostavnije rečeno, bilo im je stalo do toga tko je najjači, a ne tko je najljepši, a za potrebe toga umjesto rata organizirali su igre (Olimpijske).
Dok su Amazonke međusobno raspravljale o diskriminantnosti tvrdnje o ženskoj taštini, razmišljao sam o tome kako je stari lisac Zeus elegantno riješio stvar sebi u korist, a Trojancima na štetu. Ubrzo mi se pogled susreo sa zbunjenim muškim članom skupine te sam mu diskretno sugerirao da postupi kao Zeus, a ne kao Paris. Momku su oči zaiskrile te je, oboružan mudrošću antike, uspješno manevrirao do kraja sata, a djevojke iz skupine, kojima je nakon žustre rasprave ipak na kraju, začudo, stalo do toga kakve su u očima promatrača, inzistirale su i nagovarale, prijetile i ucjenjivale, ali su ostale bez traženoga odgovora, a zlatna jabuka bez vlasnice. Rat u razredu svakako je izbjegnut, dok Paris i Trojanci nisu bili te sreće, tj. pameti. Da malo primirim tenzije, napomenuo sam curama kako brzonogu (i pomalo frigidnu) Atalantu nitko nije mogao pobijediti u trčanju, nego ju je na prijevaru pobijedio Hipomen, uz pomoć zlatnih jabuka i Afroditinih uputa. Cure su bile zadovoljne što je žena bila najbrža, a ja što stvar nije eskalirala u neželjenu smjeru. Baš nitko nije pitao kako to da je i Atalanta pala na istu foru kao i boginje i zašto je žena radila ženi iza leđa te koju nam mudrost motiv zlatne jabuke razasut u različitim mitovima uistinu prenosi. Neka to ostane poticaj za promišljanje kao i teza ili činjenica, kako se uzme, da muškarci uglavnom žele biti u skladu s vlastitim idejama i hijerarhijskim muškim poretkom, a manje im je stalo do kompromisnih rješenja i odobravanja žena. (Slijedi spojler.) Tako Amlet u filmu i pogiba jer mora rastjerati stvar do kraja sa svojim stricem misleći da će se, ako ga ne riješi u korijenu, problem opet vratiti i pronaći ne samo njega nego i ženu mu i djecu. Istu dinamiku primijetio je i filozof Albert Camus, samo što je on ovaj raskorak perspektiva uokvirio terminom apsurda i pobune. Još samo da su Camus i Beauvoir međusobno kliknuli, možda bi povijest feminizma krenula nekim drugim tijekom.
U vremenu kulture otkazivanja i nekih novih estetskih vrijednosti pitam se je li dobro odbacivati mudrost antike tako brzo, gotovo pa preko noći, bez obzira na to što spomenuti mitovi dijelom otkrivaju obrasce ponašanja, a dijelom ih i sukreiraju. Ovome momku iz skupine zlata je vrijedio moj savjet da izbjegne odgovarati na slična pitanja sve dok feministice ne postanu dosljedne svojim teorijskim postavkama, a svakodnevno iskustvo demantira postojanje specifične ženske taštine i obrazaca ponašanja. U međuvremenu bih preporučio svima da čitaju antičke pisce i proučavaju izvorne mitove dok ih se još može zakonito nabaviti.
Mario Milovac, mag. theol.
Tekst je objavljen uz dopuštenje autora i preuzet iz knjige “Drevna igra, nova pravila“,
Teofil, 2023., Split.Primjerak vaše knjigu možete nabaviti preko e-mail adrese: [email protected]
