Dok sam radio u osnovnoj školi, jedna je djevojčica crtajući obitelj prvo krenula crtati baku i djeda. Šetajući se po razredu, došao sam do nje i pohvalio je kako je lijepo nacrtala djeda. Ona je oštro odgovorila: „To nije djed, nego baka.“ Ja sam iznenađeno upitao: „Pa zašto onda ima brkove?“ Djevojčica je odgovorila: „Pa kada ima!“ I gledala me je u stilu: Ima li kakvih problema? Odgovorio sam: „Oh, da, da, naravno, sve u redu, samo nastavi.“ Ta curica intuitivno jako dobro zna kako je feminizirani muškarac i dalje muškarac, maskulinizirana curica je i dalje curica, a brkata baka nije postala djed. Konstitutivni dio ljudskoga identiteta nisu izvanjska obilježja, iako su s njime povezana, a temelj identiteta ne određuje moda, nego spol.(1) Dakle, izvanjska obilježja jesu dio identiteta, ali ne i njegov temelj. Probajte izgraditi kuću na fluidnim temeljima! Često sam čuo i od mladih i od popularnih ličnosti konstataciju odnosno pitanje: „Kakva veze odjeća ima sa spolom?!“ Ja uvijek to pitanje proširim tvrdnjom da je odjeća, osim praktične potrebe u vidu zaštite od hladnoće/topline ili u vidu udobnosti, ujedno neverbalno sredstvo komunikacije koje može, slično kao i riječi, izražavati određene ideje, bilo dobre bilo loše, bilo istinite bilo lažne. U tom kontekstu, odjeća može, ali i ne mora nužno imati veze sa spolom. Dugo je tijekom povijesti imala veze sa spolom, a kao dokaz je dovoljno pogledati bogatstvo binarno podijeljenih narodnih nošnji, različitih za muškarce i za žene, ne samo u Hrvatskoj nego i u čitavome svijetu, koje su osim spola izražavale i mnoštvo drugih ideja i činjenica. Nije nikada odjeća određivala spol, nego obrnuto, a nije ni označavala rod jer takvo što nije postojalo nigdje osim u gramatici. Hoće li kratku suknju nositi muškarci ili žene, pitanje je praktičnosti, ali i mode i kulture, ali uza sve to oduvijek je postojao i kriterij spolne binarnosti, na koju se sve navedeno nadograđivalo. Najbolji primjer za to je škotski kilt (kratka suknja), koji su nosili isključivo muškarci. Iznenađuje me suvremeno čuđenje, a nekada i preneraženost konstatacijom o binarnoj podjeli odjeće, kao da sam je ja izmislio, a zapravo je riječ o višetisućljetnoj činjenici prisutnoj u svim kutovima svijeta, u svim kulturama i civilizacijama. Osim bazične spolnobinarne podjele, odjeća može komunicirati pripadnost društvenome staležu, određenoj supkulturi, a odnedavno i transrodnome konceptu koji odbacuje spolnu binarnost. U kakofoniji glasova istodobno se oko iste stvari mogu čuti izjave kao što je: „Pa zašto dječak ne bi oblačio žensku odjeću kada rodni identitet ionako nema veze sa spolom“, a može se čuti i: „Dječak ne može odijevati žensku odjeću zato što odjeća nema spol ni rod, a i sam dječak nije stabilna kategorija, nego fluidna pojava“, pa tako završavamo u svojevrsnoj transrodnoj mistici istočnjačkoga tipa, u maniri „ni odjeće ni dječaka, sve je to samo privid“. Nisam još pronašao zadovoljavajući odgovor na pitanje „Što su to točno muškarac i žena lišeni svojih tijela?“. Imaju li ova dva pojma u rodnoj perspektivi barem minimum značajki oko kojih se možemo složiti kao društvo, pa da, kada se koristimo tim riječima, barem donekle znamo što one znače? Je li ljudsko tijelo samo vješalica za odjeću i sredstvo za izražavanje ideja? Traže li se rod i spol međusobno i žele li se ipak na koncu uskladiti i ako ne, koji je onda uzrok rodne disforije?
Previše je otvorenih pitanja da bi se poigravalo s ljudskim sudbinama, pogotovo dječjim identitetom, i da bi im se promovirale ideje s upitnim posljedicama? Osobno volim pitati starije za savjet kada sam u nedoumici. Gdje su stariji ljudi u svim ovim pričama? Nešto slično kao i u kultnome filmu Loganov bijeg (2) – starca nigdje nema! Ta je opservacija u Loganu probudila sumnju kako je nešto trulo u sustavu. Je li rodnoteorijska perspektiva ljudskoga identiteta jednako održiva za čitav tijek ljudskoga života, uključujući i starost? Ni to još ne znamo, ali znakovito mi je što nema medijski eksponiranih umirovljenih prokušanih rutinera koji će se mudro osvrnuti na svoj život i poručiti djeci i mladima: „Samo hrabro naprijed, eksperimentirajte s identitetom, čeka vas osmišljena starost.“ U nedostatku takvih ljudi ne smatram brkatu baku s početka teksta primjerom rodne ekspresije, nego je svečano rehabilitiram da bude što uistinu jest. Baka!
(1) Do jučer se muškarac u ženskoj odjeći zvao transvestit jer se znalo da si, ako potajno odijevaš supruginu odjeću, ti i dalje muško, ali u ženskoj odjeći. Danas je takva kamuflaža zadobila po identitet konstitutivni karakter ili je barem izraz rodnoga identiteta ili transrodne ideje. Baš me zanima bi li promotori navedenoga prihvatili ideju da su pripadnici afričkih plemena, odjenuvši na sebe leopardovo krzno, uistinu postali leopardi? Sve navedene mogućnosti nisu nimalo komplementarne niti su međusobno uskladive, a najzbunjeniji su u svemu tome obični ljudi koji bi htjeli pratiti trendove, ali ništa ne razumiju, pa često tvrde: „To je samo odjeća, u čemu je problem?“ Problem je u tome što odjeća uglavnom nije samo odjeća, a majkama koje bi, hoteći glumiti mondene Splićanke, bez imalo refleksije odijevale sinovima haljine, dok ih muževi također bez refleksije, ali intuitivno u tome priječe, poručio bih: „Ne liječite komplekse na vlastitoj djeci.“
(2) Loganov bijeg (Logan’s Run, 1976.), ZF film redatelja Michaela Andersona.
Mario Milovac, mag. theol.
Tekst je objavljen uz dopuštenje autora i preuzet iz knjige “Drevna igra, nova pravila“,
Teofil, 2023., Split. Primjerak vaše knjigu možete nabaviti preko e-mail adrese: [email protected]
