Nedavno sam razgovarao s jednom kolegicom koja, osim što predaje u školi, ima uspješan privatni biznis te bismo mogli reći da utjelovljuje ideal domaćice i direktorice. Zamolio sam je da mi kaže nekoliko riječi o komunikaciji muškaraca i žena u poslovnome svijetu. Odgovorila je kako nemjerljivo lakše komunicira s uspješnim muškarcima nego sa ženama. Muškarci, kaže, često izravno komuniciraju bez skrivenih konotacija, na prvu su neugodniji, ali uglavnom zna na čemu je s njima. To je, naravno, njezino iskustvo, ali moram priznati da ni meni nije prvi put da sam takvo što čuo od uspješnih žena. Navedeno odgovara i mome iskustvu u svakodnevnoj komunikaciji. Iznimno mi se često dogodilo da mi supruga na jasno i nedvosmisleno postavljeno pitanje odgovara neizravnim ironičnim frazama nakon kojih ne znam točno kako stvari stoje. Primjerice, pitam je: „Jesi li ispraznila mašinu za suđe?“, a ona odgovara: „Ne ispijam ja koktele cijelo jutro na plaži!“ I tako kreće…
Fascinantno mi je kako ton kojim je naglašena neka riječ u rečenici može nekoga zaintrigirati više nego sadržaj i smisao rečenoga. Često bi mi učenice znale prići ili prokomentirati da sam nešto naglasio ovako ili onako i da sam zapravo time poručio ovo ili ono, a ja bih ih uvjeravao da nisam poručio ništa izvan onoga što sam kanio poručiti, no bezuspješno, jer se nijednom ne bi dale razuvjeriti. Bit ću pošten, svakako dopuštam mogućnost da u rečenicu ili neverbalnu komunikaciju ponekad može dospjeti i dio sadržaja koji svjesno nije htio biti prenesen, a cure to s lakoćom uhvate, ali poanta je, barem ovoga teksta, u tome što mi nikada u životu nijedan muškarac nije prigovorio zbog naglašavanja riječi, nego na konkretna pitanja uglavnom daju konkretne odgovore, ciljaju na smisao izrečenoga, a ne na intonativne metareference. Ako me vlastita žena pita jesam li ispraznio mašinu ili promijenio gume na autu, ja ću uvijek odgovoriti nisam ili jesam, a objašnjavat ću samo ako me pita zašto, ako i to! Primijetio sam također kako djevojke često mušku izravnost pogrešno interpretiraju kao nepoštivanje i bezobrazluk te pokušaj šefovanja i naređivanja.
Jednom sam se zatekao u razgovoru sa znancem koji ima sedmero djece. Nakon iznimno kratkoga pitanja „Kako žena i djeca?“ – koje smo obojica odradili u par sekundi – krenuli smo s rješavanjem svjetskih problema i apstraktnih zavrzlama. Pored mene se našla jedna kolegica u srednjim četrdesetima koja je, vidno nezadovoljna tijekom razgovora, prvu stanku iskoristila da se mome znancu ubaci pitanjem „A kako ti se djeca zovu?“. Ja sam pomislio (znam, grozan sam) i okladio bih se da je i on pomislio: „Koga briga kako se djeca zovu!“ Nakon što se preznojio i uz pomoć prstiju na ruci nekako jedva uspio nabrojiti imena svih sedmero djece, uslijedio je set pitanja o tome tko je gdje u vrtiću i u školi. Ja sam se diskretno povukao i ostavio čovjeka na miru, a pritom sam se zapitao zašto me ne zanimaju toliko pojedinosti o životima žena i djece mojih najbližih prijatelja, zašto me više privlače apstrakcija, ideje i koncepti nego sudbine pojedinih živih ljudi. Odgovorno tvrdim da je tako s većinom mojih muških prijatelja. Nitko nas nikada nije učio da budemo takvi. Složio bih se s Lady Gagom i naslovom njezine pjesme Born this way.[1] Nisu svi muškarci takvi niti žene ovakve, ali stereotipni obrazac svakako postoji i meni je više nego očit. S druge strane, znanstveno je dokazano kako u iznimno visoku postotku već šestomjesečne ženske bebe fiksiraju pogled na oči i lica osoba, a muška djeca na nežive objekte u pokretu.[2] Kada nakon nekoliko godina pronalazim sina kako je posložio sve automobile u kolonu, a kćeri kako hrane sve plišane lutke koje imaju, nisam ni najmanje iznenađen time i, s obzirom na vrijeme u kojemu živimo, priznajem da mi je i drago da mi sinovi ne hodaju naokolo s lutkicama. Iako, priznat ću kako mi je sin jednom posložio sve plišance po podu i skakao je s vrha kreveta na njih, dakle poslužili su mu da ublaže pad, a poneki su i ozbiljno nastradali, među njima i Tina Peludina.
Daleko od ideologije i zamornih rasprava, smatram da nam svijest o navedenim komunikacijskim stereotipovima može svima olakšati svakodnevni međusobni život, ublažiti poneki nesporazum, izbjeći poneku svađu. Zato mijenjam strategiju i okrećem pilu naopako, pa ću idući put kada dođem kući, pitati ženu: „Jesi li pila koktele cijelo jutro na plaži?“ i pritom se nadati odgovoru: „Kakvi kokteli, bila sam prezaposlena pražnjenjem mašine za suđe.“
[1] Born this way, Lady Gaga, 2011.
[2] Usp. Muški mozak, Louann Brizendine, Profil, 2010., str 29–35.
Mario Milovac, mag. theol.
Tekst je objavljen uz dopuštenje autora i preuzet iz knjige “Drevna igra, nova pravila“,
Teofil, 2023., Split. Primjerak vaše knjigu možete nabaviti preko e-mail adrese: [email protected]
