Nedavno sam od bliskoga prijatelja čuo izjavu: „Ja se svoje žene bojim, ne znam za što je sve sposobna.“ Pomislio sam, da je tako razmišljao Jazon, ne bi mu palo na pamet varati Medeju, koja mu se osvećuje tako što ubija njihovu vlastitu djecu i bježi jašući na zmaju. Motiv odmetnute ženskosti užasavao je muške pisce tijekom povijesti. Euripidova Medeja, zle kraljice, nemarne maćehe, usnule ljepotice, Poeova mačka, Bulgakovljeva Margarita, proždiruće majke, hirovito-tašte i nemilosrdne boginje, Goetheovo neshvatljivo, vječno preplavljujuće žensko iz Fausta – Mater gloriosa, Danteova Beatrice, Solovjovljeva Sofija itd. Ženski element muškarce je svakako fascinirao koliko i užasavao. Biblija – pisana muškom rukom – u ženi vidi gorčinu smrti i okove za muškarca, ali i prepoznaje izabrani narod kao zaručnicu, Juditu kao odvažnu osvetnicu, Esteru kao požrtvovnu zagovornicu, majku sedmorice Makabejaca kao postojanu vjernicu, Elizabetu koja pored muža i mimo običaja sinu daje ime Ivan, hrabre žene ispod križa i žene kao prve svjedoke uskrsnuća, javne grešnice kao najvjernije učenice i, za kraj, Djevicu Mariju kao kraljicu čitave kreacije. Goethe je u profanoj sferi sasvim pristojno, u jednoj od možda najljepših drama zapadne književnosti, izložio muški pogled na misterij ženskoga: od Margarete, preko ktonskih majki čije se ime od straha ni ne izgovara, Helene Lijepe, do Djevice Marije. Mora se priznati da je usprkos povijesno-društvenim nepravdama, muškarac, barem u književnosti, prepoznavao autentični ženski moment i priznavao ga u punome spektru postojanja, ne podcjenjujući ga. Sada, kada su žene stekle emancipaciju, bilo bi mi zanimljivo pročitati nekog novog Fausta, ali napisanoga ženskom rukom o misteriju muškoga. Jedino što pronalazim od kinematografije do književnosti jest pokušaj pretvaranja muškarca u najbolju prijateljicu ili u pasivnoga plačljivca, a partnera po mjeri, barem u filmu Oblik vode (1), glavna glumica pronalazi u gmazolikome biću iz vode. Uzgred rečeno, reptilski ljubavnici poznata su svojina slavenskih naroda puno prije nego što ih je Hollywood okrunio Oscarom. Ako ostajemo na mitsko-književnim motivima, treba nekako izaći na kraj s Thorovom toksičnom muškošću, a da mu se pritom ne uzme malj i ne odjene haljina. Euripid se nije riješio Medejine toksične ženskosti tako što joj je uzeo zmaja, lišio je eklektičkoga umijeća i pretvorio je u brižnu kućanicu. Suvremeni problemi samo se množe jer često iz istih krugova možemo istovremeno čuti kako je nešto toksična muškost uz negiranje pojmova muškosti i ženskosti u konceptu transdženderizma. U jeku svih modernih konfuzija, sa ženom sam pogledao Fincherov film Nestalas Benom Affleckom u glavnoj ulozi i zaključio kako unatoč svemu, barem jedan dio muškaraca motiv odbjegle, nepredvidive žene i dalje fascinira i plaši. Nakon filma, znakovito smo se pogledali, naučili smo iz iskustva kako je o tim temama bolje ništa ne govoriti, pa smo šutke i zamišljeni otišli na počinak.
(1) Oblik vode (Shape of Water), Guillermo del Toro, 2017.
Mario Milovac, mag. theol.
Tekst je objavljen uz dopuštenje autora i preuzet iz knjige “Drevna igra, nova pravila“,
Teofil, 2023., Split. Primjerak vaše knjigu možete nabaviti preko e-mail adrese: [email protected]
