Zgoda koje se često sjetim u raznim kontekstima priča je iz jednoga mjestašca u Dalmatinskoj zagori blizu Splita. Otac je, naime, kaznio jednoga od trojice sinova tako što mu je ostavio gomilu beskorisne zemlje uz more, dok je ovim pravim sinovima dodijelio eldorado na obroncima planine Mosor. Tko bi rekao da će se situacija u tako kratkom vremenu obrnuti i da će zemlja na Mosoru postati praktički beskorisna, a zemlja uz more suho zlato. Gotovo pa u pravilu, u Dalmaciji se ženskim potomcima dodjeljivala zemlja bliže moru, ali patrijarhalni vizionari nisu računali da povijest stvarno ima smisla za ironiju, pa je babovina postala vrednija od didovine.
Michel Foucault pisao je o premještanju gledišta sa strukturalističkoga poimanja diskursa na onaj diskontinuitetni koji karakterizira interes za lomovima, granicama i odbacivanjem prethodno nagomilanoga znanja sačuvanoga u riječima i različitim znanstvenim disciplinama. Ni najmanje me ne čudi što se onda unutar diskursa o ljudskome identitetu interseksualce pokušava, pod utjecajem ovakvih ideja, promatrati kao legitimni diskontinuitet između dva spola, dok se istovremeno relativiziraju sasvim jaki i jasni znanstveni podaci koji govore u prilog biološkome normativu za ljudsku vrstu. To da je babovina vrednija od didovine, odnosno da je zemlja uz more vrednija od one u unutrašnjosti, svakako je jedan lom i prevrat u kojemu se samo očituje još veći diskontinuitet, onaj povijesno-kulturni, koji je započeo industrijskom revolucijom. Vrijednost zemlje podložna je pravilima ponude i potražnje te zakonima tržišta, ali čovjekov identitet nije samo povijesno-kulturna nego i biološka, a za vjernike i duhovna stvarnost. Foucault se barem nekoliko puta ogradio napomenuvši kako je ovaj diskontinuitetno-diskurzivni pogled na stvarnost samo jedan od mogućih pogleda, ali su njegovi sljedbenici zagrizli za ideju kao da je jedini mogući. Osobno mi je zanimljiva Foucaultova opservacija kako se često olako i nervozno u povijesnoj znanosti prelazi preko prijelaznih razdoblja ili rubnih fenomena koji se ne daju lako, ili ih je gotovo pa nemoguće, nečim uokviriti ili klasificirati. Vrijeme u kojemu živimo upravo je jedno od takvih vremena i u njemu se događa prekid dominacije judeokršćanskih ideja koje su, pogotovo u Europi, aktivne već dvije tisuće godina te ulazimo u nešto novo – nitko ne zna još što. Pretpostavimo da se zapadna civilizacija uspije oduprijeti potpunome krahu i zadobije novu živost u vremenu koje slijedi, prethodnih tridesetak godina na Zapadu bit će teško razumljivo i neće se rado spominjati ludosti poput muškaraca koji mogu rađati, negiranje znanosti, aktivistice koje laju kao psi, izmišljene zamjenice itd. Ipak, nekako treba znati vrednovati i te diskontinuitete i uklopiti ih u dio opće povijesti čovječanstva, ako radi ičega, onda zato da se ne ponove. Zanimljivo mi je, kuda se god okrenem, da uvijek nekako ispadne da su Židovi već tu bili i o tome razmišljali.
Židovski osjećaj za povijest osmišljavao je i dobre i loše trenutke ljudske povijesti gledajući ih pod jednim specifičnim sveobjedinjujućim pogledom – onim Božjim. Veliki diskontinuiteti nisu izbjegavani, već su stavljeni u službu Božjega djelovanja u povijesti: od Noe i potopa, Sodome i Gomore, preko uplitanja jedne Moapkinje Rute u Davidovu/Isusovu lozu, pa do raznih ropstava i sužanjstava. Čini mi se da je Božje djelovanje najuočljivije ili iz središta ili potpuno izvan kršćanskoga diskursa, kako je G. K. Chesterton jednom ustvrdio, a granična pozicija može biti poprilično iluzorna. Židovi su svakako računali s lomovima te su ih interpretirali u okviru međudjelovanja ljudske slobode i Božje pedagogije, a pokušaj građenja nekakve smislene priče, polazeći isključivo od diskontinuiteta, bio bi sličan slaganju sendviča s prilogom od praznina na švicarskom siru. Dobar vam tek!
Rodna teorija po hercegovačku
Jednom je ravnateljica u jednoj od škola u kojima sam radio rekla: „Sine, dodaj mi one papire, molim te.“ Problem je bio u tome što smo u zbornici bili samo ja i kolegica iz kemije, a ravnateljica je gledala baš u nju i papire koji su joj bili nadomak. Mislio sam: „Ako je itko ovdje sin, to sam ja, ali zašto onda gleda prema njoj?“ Kolegica je bila zauzeta poslom i nije je čula, pa je ravnateljica ponovila molbu. Ja sam mislio da ipak govori meni i krenuo sam prema papirima, a na kraju se kolegica pribrala i dodala papire ravnateljici, na što joj je ova uzvratila: „Hvala, sine.“ Stajao sam u čudu i ništa mi nije bilo jasno. Ravnateljica mi se činila kao konzervativna žena, a ova kolegica, osim što je imala kratku kosu, definitivno je bila žena, odnosno rađajuća osoba.
Ostalo mi je to u glavi kao jedna nerazjašnjena bizarnost sve dok mi relativno nedavno kolegice nisu rekle da se u Hercegovini, ali i drugdje, i kćer ponekad zna nazivati sinom. Ova hercegovačka anticipacija rodne teorije nimalo mi se nije svidjela tada, a ne sviđa mi se ni danas. Nosi u sebi, priznali mi to ili ne, dašak podcjenjivanja koji daje primat sinovima nad kćerima, koje po potrebi mogu biti društveno-kulturno unaprijeđene u sina.
Oduvijek mi se sviđao primjer biblijskoga lika Joba, koji jednako dijeli baštinu muškim i ženskim potomcima, ali tek nakon torture koju je prošao i mimo očekivanja, mentaliteta i okolnosti toga vremena. Nije podvalio kćerima dio uz more, nije kćeri zvao sinovima, nego ih je uzeo kao legitimne nasljednice pored sinova i počastio ih komadom zemlje. Job je također zanimljiv lik jer predstavlja anomaliju u dotadašnjoj židovskoj misli koja je vezivala bolest i patnju isključivo uz individualnu grešnost. Job odbija takav pogled, nalazi se nevinim i zahtijeva parnicu sa samim Bogom. Kršćanstvo se naslanja upravo na ovaj diskontinuitet ili lom u dotadašnjemu shvaćanju odnosa grijeha i patnje i radikalizira ga do kraja u osobi Isusa Krista, koji nevin završava na križu.
Kome se ne sviđa ova biblijska perspektiva, taj može korijene rodne teorije premjestiti iz Svete zemlje u Hercegovinu i to brendirati te promovirati u svijetu, a možda i zaštititi kao nematerijalnu baštinu. Dok je ostatak svjetske populacije grcao u patrijarhalnim obrascima, u Hercegovini je puno prije Foucaulta već bio krenuo identitetski diskontinuitet s kćerima koje se nazivalo sinovima. I još će netko reći da je ovo podneblje nazadno.
Tekst je objavljen uz dopuštenje autora i preuzet iz knjige “Drevna igra, nova pravila“,
Teofil, 2023., Split.Primjerak vaše knjigu možete nabaviti preko e-mail adrese: [email protected]
