Kao ljubitelj metal glazbe stekao sam svojevrsni imunitet na motive pakla, rogove, zmije, guje, otrov, kotao, isplaženi jezik, pentagram i što sve već ne. Još se sjećam kako je devedesetih godina 20. st. među zabrinutim roditeljima odzvanjala izjava gitarista AC/DC-ja Angusa Younga kako snagu i glazbenu inspiraciju izvlači od dolje – pokazujući prema zemlji, tlu, aludirajući na podzemlje.
Ktonski su motivi osim u glazbi prisutni i u filmu Conan barbarin, epskom spektaklu iz 1982. godine koji je lansirao Arnolda Schwarzeneggera kao holivudsku zvijezdu. U filmu ožalošćeni otac, ujedno i kralj, podučava tri lopova kako “dođe vrijeme u životu kada dragulji gube sjaj, palača postaje zatvor, a naposljetku ostaje samo ljubav roditelja prema djetetu”. Lopuški tim kojega predvodi Conan, nimalo impresioniran očevom mudrom jadikovkom, prihvaća izazov vraćanja kraljeve kćeri koja je zavedena od zmijolikog vođe Thulse Dooma, čiji se kult uvijek nekako provlači kroz povijest, besmrtan poput zmije koja presvlači kožu, ali jeziv i opasan – anticivilizacijski.
Slavni književnik Dostojevski narugao se iskrivljenim percepcijama pakla u liku Fjodora Karamazova koji se nakon prolaznog straha od paklenih muka tješio mišlju kako i vragovi valjda negdje proizvode kuke, a ako ima fabrike od kuka onda ima i birtije, a ako ima birtije onda ima i rakije, a ako ima rakije onda pakao nije tako strašno mjesto. Interpretativni kontekst koji Dostojevskome daje ostatak romana Braća Karamazovi omogućava čitatelju da bizarne solilokvije s do kraja karikiranim slikama pakla „najsmušenijeg budalaša u kotaru“ Fjodora Karamazova bez straha i zabrinutosti konzumiramo, nasmijemo se od srca, sigurni kako društveni moralni kanon i dalje postoji.
Ozbiljnost kojom pak Dante Alighieri pristupa paklu kao mjestu bez ikakve nade stoljećima je lebdjela nad našom civilizacijom, ponekad i pretjerano, prenaglašeno. Ipak, u nekom drugom vremenu takve su teške scene inspirirale pojedince poput Ingmara Bergmana da pretoče fascinaciju smrću, kaznom i sudom u vrhunsko filmsko ostvarenje Sedmi pečat (1957.), a znamenitog Michelangela Buonarrotija u scenu Posljednjeg suda, a našega i vašega Marka Bošnjaka u otrovni kolačić. Danteov pakao izbalansiran je rajem, a lik Antoniusa Blocka i njegova paklena sudbina u Sedmom pečatu izbalansirana je slikom obitelji (muškarac, žena i dijete) koja preživljava posljednju trubu apokalipse. Pitam se gdje je danas takva ravnoteža u društvu koja bi nam omogućavala da opušteno gledamo zabavna natjecanja poput Dore i Eurosonga i koja nam jasno ocrtava gdje je granica zabave, mašte, umjetnosti i realnog života.
Zbog šireg konteksta društva u kojemu živimo i nedostatka jasnih moralnih standarda izjava pobjednika Dore 2025. kako rogovima iz pakla izvlači snagu za pjevanje teških glazbenih dionica identificirajući se pri tom sa zmijom dok sprema otrov neprijatelju, makar i zamaskirano zabavom i plesom, neukusno je i lišeno svake logike i dubine, a strano je i neuklopivo u hrvatski kulturološki i duhovni habitus. Budući da živimo u vrijeme roditelja 1 i 2 (a ne više majke i oca), muškaraca koji rađaju i ulaze u ženske toalete, zatvore, sportske terene, dečko koji kuha otrov[1] tko zna kome i zašto, prestaje biti samo zabava te postaje zabrinjavajući simptom, tema dana (ono što se čita i o čemu se govori), odnosno znak ozbiljne dekonstrukcije vrijednosnog sustava našega društva koja se događa na svim razinama otprilike na jednak način. Nije ovdje nipošto riječ o napadu na pojedinca, niti na umjetnikove osobne namjere koje su vjerojatno bezazlene, nego je fokus na pitanju: Kako misliti o znakovima koji su nam servirani?
Suvremeni mediji bili bi najsretniji da ne mislite, nego da se smješkate i budete lagani, bezbrižni. Gotovo svaki pokušaj javnog mišljenja okarakteriziran je kao sektaštvo, paranoja ili u najboljem slučaju puko filozofiranje. Nemojte misliti, konzumirajte – to je poruka. Dok tako kolektivno ne mislimo o sadržajno ispražnjenom pojmu pakla s kojim se sad možemo i rugati i otvoreno koketirati, onaj ozbiljni pakao i dalje je tu, samo ne više u književnosti, filmu, u Biblijskom tekstu, na crkvenoj fresci ili nekoj supkulturi, već i u našim tiskovinama, portalima, u školama koje se zaključavaju, tjeskobama i depresijama, raspadima obitelji, abortusima i eutanazijama u skučenim vizurama života i slobode i nemoći da se osmisli patnja, makar i ona malena. Slab čovjek može se zafrkavati s karikaturom pakla u pjesmi te plesati dok pjeva o zmijama, otrovu i osveti. Slijepac se može pitati zašto nam se gore navedene pošasti događaju na društvenoj razini, ali samo prosvijetljeni heroj može uzeti križ patnje i boli čitavog svijeta i sa svom ozbiljnošću iznijeti ga do kraja. Samo heroina može gaziti zmiji glavu, umjesto da se s njome identificira.
Ako su takvi likovi nekome i fikcija, ozbiljna je to i simpatična ideja s kojom se samo neznalica bezbrižno zabavlja izvrćući vrijednosni sustav na kojem se podignula čitava jedna civilizacija, koja se trenutno pred našim očima urušava.
U Camusovoj drami Opsadno stanje dolazak kuge najavljen je znakom padajuće zvijezde koju su promatrači (stručnjaci) prokomentirali izjavom: „U naše se doba više ne vjeruje u znakove. Srećom, odviše smo razumni.“ Međutim, usprkos njihovoj logici, kuga je došla i uspostavila poredak smrti.
U kakvom poretku mi živimo? Procijenite sami…
Mario Milovac, mag. theol.
[1] Hamlet ima mač
