Polikarp Smirnski
Sveti Polikarp bio je apostolski otac i biskup u Smirni. Vrlo je dobro poznavao apostole, a za smirnskog biskupa postavio ga je sâm sveti Ivan. Evo jednog dragocjenog svjedočanstva koje je zabilježio sveti Irenej, ovako opisujući svoja dječačka sjećanja na svetog Polikarpa: „Bolje se sjećam onodobnoga nego onoga što se nedavno zbilo. Pouke iz djetinjstva sjedine se s dušom jer su zajedno s njome rasle. Stoga mogu besjediti o mjestu gdje je blaženi Polikarp, sjedeći, govorio, te o njegovim ulascima i izlascima, obilježju njegova života, tjelesnome liku, nagovorima što ih je uputio mnoštvu. I onda: kako je iznosio suživot s Ivanom i drugima koji su vidjeli Gospodina; kako je podsjećao na njihove riječi i na ono što su oni čuli o Gospodinu, njegovim čudesima i njegovu poučavanju; kako je Polikarp, preuzevši od očevidaca Života, Riječi, sve obznanio sukladno s Pismima“ (Irenej Lionski, Pismo Florinu, prema: Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, V,20).
Polikarp je upoznao i svetog Ignacija Antiohijskog. U Smirni mu je iskazao gostoprimstvo i ljubav na njegovu putu u Rim, u mučeničku smrt. Ubrzo nakon toga, Ignacije mu je uputio pismo iz Troade. Ignacija je, kao „uzor prave ljubavi“, Polikarp spomenuo u svojem pismu Filipljanima (Polikarp, Pismo Filipljanima, I,1). To pismo, u kojem se nalazi i citat iz našega naslova – „živimo pred Gospodinom i pred Božjim očima“ (Isto, VI,2) – na izvrstan način potvrđuje ono što je Irenej napisao o Polikarpu. Ono vrvi novozavjetnim izričajima i pozivima na nasljedovanje Isusa Krista.
Poznato je i da je Polikarp 154. ili 155. godine kratko vrijeme proboravio u Rimu, ni manje ni više nego raspravljajući s papom Anicetom o datumu slavljenja Uskrsa. Premda se nisu složili o datumu, složili su se da je najvažnije da ostanu u međusobnom poštovanju i ljubavi (usp. Irenej, Pismo papi Viktoru, prema: Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, V,24). U Rimu je Polikarp čak susreo heretika Marciona. Njemu se oštro suprotstavio a neke je njegove sljedbenike, kao i neke gnostike, uspio obratiti.
Čim se vratio u Smirnu, ondje je buknuo progon kršćana. Tada je i sam predao svoj život za Isusa Krista, ne želeći ga zanijekati.
Polikarpovo mučeništvo najstariji je sačuvani izvještaj o mučeništvu. Sastavili su ga očevici samoga događaja, 156. godine. Iz tog spisa doznajemo da se biskup Polikarp nije nimalo prestrašio progona, da uopće nije imao namjeru skloniti se na sigurno, ali i da se, budući da su ga bliski mu ljudi nagovarali da se skrije, dvaput selio s jednog seoskog imanja na drugo. Na prvom je „ostao s nekolicinom njih, danu i noću ništa drugo ne radeći nego, kao što je običavao, moleći za svakoga i za sve Crkve po svijetu“ (Polikarpovo mučeništvo, V,1). Za vrijeme molitve imao je viđenje da će biti živ spaljen (usp. Isto, V,2). Na drugom je imanju odlučio da više neće bježati (premda je mogao), nego da će dočekati svoje neprijatelje. „Neka bude Božja volja“, rekao je (Isto, VII,1). Kada su oni stigli, izašao im je ususret i „odmah je naložio da im se posluži jelo i piće, koliko budu htjeli, a od njih je zatražio sat vremena da se na miru pomoli“ (Isto, VII,2) Tada je, „stojeći na nogama“, molio „pun ljubavi prema Bogu tako da dva sata nije prestajao“ (Isto, VII,3), a u molitvi se „spomenuo svih koji su nekada s njime općili, malih i velikih, slavnih i nepoznatih, kao i svekolike Katoličke Crkve po svoj zemlji“ (Isto, VIII,1).
Nisu samo prijatelji nagovarali Polikarpa da se spasi, nego i neprijatelji. Uporno su ga uvjeravali da će ga osloboditi ako prokune Krista. Evo što im je odgovorio: „Osamdeset i šest godina mu služim i nije mi učinio nikakve krivice; kako bih mogao prokleti svojega kralja koji me spasio?“ (Isto, IX,3).
Polikarpove posljednje riječi bile su molitva: „Gospodine, svemogući Bože, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina svojega Isusa Krista, po kome smo te upoznali, Bože anđela, i sila, i svih stvorenja, kao i svega roda pravednika koji žive pred tvojim licem; blagoslivljam te jer si me smatrao dostojnim ovoga dana i ovoga časa da među mučenicima postanem dionik čaše tvojega Krista za uskrsnuće tijelom i dušom na život vječni u neraspadljivosti po Duhu Svetome. Daj da među njih danas budem primljen preda te kao žrtva pretila i ugodna, kako si je pripravio, meni predkazao i sada ostvario, istiniti Bože u kome nema prijevare. Za to i za sve ostalo hvalim te, blagoslivljam i slavim po vječnomu i nebeskom velikom svećeniku Isusu Kristu, tvojemu ljubljenom Sinu, po kome neka ti je slava zajedno s njime i Duhom Svetim sada i u sve vijeke. Amen.“ (Isto, XIV,1-3)
Kada god mislim na Polikarpa, mislim na njegove godine. Zamišljam osamdesetšestogodišnjeg starca hrabra na lomači. Zamišljam i kako je tek nešto malo prije toga događaja taj starac još uvijek bio pun energije, toliko da je mogao poći u Rim te ondje raspravljati s papom o važnim pitanjima, susresti se s heretikom i obratiti one koji su skrenuli s puta prave vjere. To je onaj isti čovjek koji je odrastao s apostolima, čovjek čije su se riječi o apostolima i Gospodinu svetom Ireneju, još kao dječaku, zauvijek urezale u srce. To je isti čovjek koji je na svetog Ignacija očito ostavio snažniji dojam negoli svi drugi biskupi koji su ga primili – ta samo je njemu Ignacije osobno napisao pismo! To je čovjek koji je čitav život proveo „pred Gospodinom i pred Božjim očima“! Ne čudi da je završio život u molitvi i potpunom predanju Isusu Kristu.
Kad god mislim na starca Polikarpa, mislim i na naše stare koji su na pragu odlaska iz ovozemaljskog života, koji se moraju suočiti s nemoći, osamljenosti i teškim dijagnozama. A tek nešto malo prije toga još uvijek su bili puni energije, spremni raspravljati sa svakime, obavljati svakojake poslove. To su oni isti ljudi koji su nas učili Gospodinovim riječima, koji su nam u našoj krhkoj dobi usadili one pouke koje su se zauvijek sjedinile s našom dušom „jer su zajedno s njome rasle“.
Kad god mislim o Polikarpu, odanim ljudima koji su ga nastojali sačuvati od smrti seleći ga s imanja na imanje, mislim i na nas koji, odani svojim starima, pomislimo da ih možemo sačuvati od smrti pa ih selimo iz bolnice u bolnicu, iz ustanove u ustanovu. Teško je o tome govoriti. Odanost i ljubav traže sve moguće načine ne bi li sačuvale onoga kojega se voli, ne bi li mu olakšale starost, bolest, bol i smrt. No ponekad nam se dogodi, a da toga nismo niti svjesni, da previdimo ono što je našim starima najpotrebnije, ono što oni uistinu žele.
Polikarpova jedina želja bila je da ga se pusti da moli, da u molitvi pretrese još jednom pred Bogom sve svoje dotadašnje odnose s velikim i malim, slavnim i nepoznatim ljudima, da ih sve preporuči Bogu, da mu još jednom na svemu zahvali i da u onom zadnjem času predanja svojega života može proslaviti Oca, Sina i Duha Svetoga.
Ne zaboravimo da je i našim starima, a osobito našim umirućima, potrebna molitva – ona u osami, kroz koju će se susresti s Bogom, i ona u toplom ljudskom okruženju, kroz koju će se u miru oprostiti od nas na ovome svijetu.
Izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
