Prepoznati, misliti i živjeti vlastiti život kao stalnu kušnju (probatio), snabdijevati se iskustvom kao plodom iskušavanja, provjere i ogledanja sa svime što nadolazi, dobrim ili zlim. Nalik pokusu stvaranja nečega novoga u laboratoriju slobode. – Tako su stoici, davno prije egzistencijalizma, poimali ljudsku egzistenciju. Sav moral temeljili su na ideji života kao kušnje, s uvjerenjem da je „nevolja prilika za vrlinu.“ (Seneka)
Školu života vodi strog, oštar i pravedan učitelj – Bog u liku providnosti. On nam šalje – piše Seneka u svom spisu O providnosti – nepovoljne događaje, nedaće i izazove, da bi nam poslužili kao prigoda za poboljšanje vlastitog karaktera i prilika da na njima uvježbavamo svoje vrline (strpljivost, jakost, razboritost, spokojstvo). Shvaćati prirodu kao providonosno uređenje znači pristupati svemu što nam se zbiva sa spremnošću da nas to učini boljima i jačima. Neuspio pokus je jedino onaj iz kojega nismo baš ništa naučili. Jer, čak i činjenica da smo u nečemu pokleknuli i pogriješili, ako ju uzmemo kao dobru lekciju, korisna je pouka onomu tko se okušava u življenju. Padaju jedino oni koji se libe provjere.
Kao što će svaki pravi sportaš rado odmjeriti svoje vještine i spremnost boreći se protiv dostojnoga suparnika, tako će i mudar čovjek s dobrodošlicom primiti bilo kakav težak događaj koji ga može snaći. Borba sa slabijim od sebe nikoga nije učinila jačim. Želiš li ustanoviti kako stojiš po pitanju vrline, izloži se kušnji. Smatraš li se mirnim i staloženim, dokaži to nošenjem sa tuđim uvredama i pakostima. Nitko nema pravo tvrditi da posjeduje neku vrlinu, ako je nije podvrgnuo ispitu nekom nevoljom i iskušenjem. Lako je bogatomu propovijedati o oskudici i zdravomu o trpljenju.
Blagoslivljati izazove, ne uzmicati pred opasnošću, hvatati se u koštac s problemima i na njima odmjeravati snagu svoga karaktera – tako postupa atlet događaja, čovjek koji čitav svoj život uzima kao test. Znak je slabosti i truljenja, astenična volja za nemoći, uočljiva u molbi da nas mimoiđe gorak napitak kušnje. Nedorasla i slaba narav, nesposobna je na sebe preuzeti iskušenje življenja koje ne ide bez hrabrosti i srčanosti. Sklupčana u čahuri svojih „sigurnosti“ plaho pomalja nos jedino u času kada prođu oluje i opasnosti, nesvjesna činjenice da je tom zabrinutošću zatrovala sve ono vrijedno i živo u sebi, što valja podizati borbom i njegovati sučeljavanjem s teretom života. Ne traži slabosti, već moli za snagu dok podnosiš život.
Poput oca, strogoga, ali brižnoga, Bog nas sprema za život šaljući nam izazove i kušnje. Nalik učitelju koji nas poučava i provjerava testovima. Ne zavarava nas bajkom o lagodnosti puta, kad je taj sav premrežen zamkama i pun stranputica. Pogrešan stav prema nesreći jedina je nesreća koja nas uistinu ubija. Čini nas nesposobnima za život. Kao što oštrica koja zarezuje u tkivo, iako bolno, može donijeti spas i ozdravljenje, jednako vrijedi za toliko stvari koje trpimo i s kojima se svakodnevno borimo. Usporedba s bolnim lijekom ne želi poticati na patnju, ali, s obzirom na to da je neizbježna, nastoji poučiti o ispravnom stavu prema njoj. O njegovoj ljekovitosti, boli unatoč.
Karakter je čedo sudbine, jer čovjek spoznaje tko je i kakav je uistinu, tek onda kada se suoči s događajima koji ga stavljaju na kušnju. Tko smo zapravo, reći će test života. Onaj koji se ne usudi izići na nj, ne zaslužuje plemenito ime živoga. Takav je, pokazat će vrijeme, već odavno mrtav.
