Kada čujemo riječ zvona prva asocijacija nam je crkva zato što danas gotovo ne postoji crkva bez zvona. Iznimka su modernističke crkve, koje nemaju klasična zvona, nemaju zvonik, ali opet imaju mala zvonca koja se koriste u samoj crkvi za vrijeme slavljenja liturgijskih obreda. No zvona su puno starije od kršćanstvo, u drevnoj Kini dvije tisuće godina pr. Krista izrađena su prva zvona. Prvo zvono bilo je od gline, a izrada se postepeno usavršavala do izlijevanja metala i do postizanja različitih tonaliteta samoga zvona. U kršćanstvu prvi put se zvona spominju u VI. stoljeću, ubrzo su postala neizostavni dio svih crkava. Najstarije sačuvano zvonu u ovom dijelu Europe nalazi se u Šibeniku. U muzeju Grada Šibenika čuva se zvono iz 1266. godine. Na samom zvonu zapisani su podaci: datum i mjesto lijevanja i imena ljevača. Zvono je pronađeno 1960. godine između Silbe i Premude na dnu mora, a nije nam poznato kojoj je crkvi pripadalo. (Poticaj: Kad budete u Šibeniku pronađite zvono i razgledajte ga!)
Zvona imaju široku primjenu i različite uloge. Zvona nas svaki dan podsjećati na trostruki pozdrav Gospi, otkucavaju sate. Zvone prije euharsitije, u vremenu proslava pratite nas slavljenjem, a u vremenu sprovoda i oproštaja ispratit će nas brecanjem. Cijeli dan zaokružen je javljanjem zvona, kao i ljudski život koji je sazdan od svakodnevnih obveza i dužnosti, radosnih slavlja i u konačnosti ispraćaja iz zemaljskoga u nebesko. Kada pogledamo neku samostansku ili župnu kroniku lako ćemo pronaći i uočiti mjesto na kojem se izvještava o blagoslovu i postavljanju novih zvona. Sami tekst je prožet svečanim tonom, iz opisa je vidljivo oduševljenje i radost svih prisutnih u važnom slavlju za zajednicu. Danas takvoga oduševljenja više nema, što je i normalno. Mediji komunikacije su se tijekom zadnjeg stoljeće drastično izmijenili i poboljšali, a rezultat je lakša izmjena informacija. Danas svatko od nas ima mobitel, sat i nitko od nas neće čekati da otkuca zvonu sa zvonika da bi saznali koliko je sati. Relativno lako dolazimo do svih informaciji, a površnim gledanje mogli bi kazati da zvona više u društvu nemaju nikakvu ulogu osim navike, da u našim mjestima odzvanja zvuk zvona. To primjećujemo tek kad smo daleko od rodnoga kraja. Negdje u tuđini, a svaki pomisao na rodnu grudu obojena je zvukom zvona sa zvonika naše crkve. Kada pogledamo dublje zvuk zvona u nama budi radost srca. U kojem se nalaze sve težnje i želje naših predaka, a očitovale su se u gradnji naše Crkve kao zajednice vjernika i crkve kao građevine, a onda i crkvenih zvona.
Romano Guardini poznati svećenik i filozof XX. stoljeća kada tumači simboliku zvona piše: „Zovu „čovjeka čežnje“, čije je srce otvoreno kao velika ravnica.“ Nepregledno je to srce i u njemu ima bezbroj kutaka, popunjena raznim stvarima. Nekada lijepo posluženima, a nekada nabacanima i nagomilanima da ni sami ne znamo što se i gdje krije. Najviše je tu materijalnih stvari koje samo zauzimaju prostor, ali ne donose željenu radost i mir. Dapače sasvim suprotno, guše nas i more. A srce iskreno čezne i teži za mirom, radošću i srećom koje može u potpunosti imati samo u Isusu Kristu. Upravo zato! Zvona nas zovu i opominju: Čovječe ne boj se! Stani i sjeti se. Što ti je najvažnije u životu! Tko jednini može u potpunosti ispuniti čežnje tvoga srca? Ako u srcu stanuje Isus sve drugo će doći na svoje mjesto pa i onda kada neke stvari izgledaju bezizlazno. Svakog dana zvona zvone i barem nas tri puta u danu podsjete, stani čovječe, prekrsti se, sjeti se Isusa i izmoli Zdravo Marijo!
Ivan Novaković, mag. theol.
Photo by Nick Fewings on Unsplash
