Politika je „vrlo uzvišen poziv, jedan od najdragocjenijih oblika ljubavi, jer traži opće dobro“, kazao je papa Franjo u enciklici Fratelli tutti (FT, 180). Ta je misao utemeljena na koncilskim idejama o politici sadržanim u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (GS 74). Opće dobro je u biti glavni kriterij etičke prosudbe cjelokupne dinamike društva i svake politike. Ona bi se u tom kontekstu trebala ostvarivati upravo kao zalaganje za njegovo uprisutnjenje, što se konkretizira provedbom temeljnih načela socijalnog nauka Crkve, a to su: razvoj i sloboda čovjeka – osobe, solidarnost usmjerena na najpotrebitije u društvu, supsidijarnost, komunitarnost. U tom kontekstu i kršćanin u politici djeluje autonomno sa sviješću da je kršćanin i tražeći načine kako kršćansku ljubav pretvoriti u konkretnu brigu za opće dobro.[1] Pojam „opće dobro“ pripada onim pojmovima koji su na prvi pogled sami po sebi razumljivi, i stoga se o njima uglavnom ne raspravlja u javnom prostoru. Međutim, i površni pogled na uporabu i značenje toga pojma u Hrvatskoj pokazuje brojne nejasnoće, a onda i različita tumačenja i primjenu ne samo u običnom govoru već i u javnome, i u znanstvenim raspravama.[2]
Sociolog religije Željko Mardešića još je 2002. godine napisao kako se u politici u Hrvatskoj opće dobro našlo na posljednjem mjestu.[3] Sama ova negativna izjava daje naslutiti kako je opće dobro ono temeljno čemu treba težiti političko djelovanje. Ono ni u kojem slučaju ne bi smjelo prijeći u populizam ili u liberalizam kako upozorava papa Franjo, ne bi smjelo prijeći u politikanstvo ili pak u nezainteresiranost za siromahe. Temeljni preduvjet dobre politike je ljubav, a temeljno djelo ljubavi je zauzeti se za ustroj društva koji bližnjemu neće dati da se zatekne u bijedi (FT, 186).
Nažalost, čak i demokracija, koja se pojavila kao svjetlo na kraju tunela nakon sloma komunizma, postala je – prema Mardešiću – samo maska i mamac uvođenju tržišnog mehanizma i njegova upregnuća u stvaranju idolatrije bogatstva.[4] Različita iskorištavanja njezinih načela vidljiva su svakodnevno. Od moralne permisivnosti, do izokretanja volje građana, kroz manipuliranje procedurom, a u konačnici, i samim zakonima. Čini se kao da je još uvijek kod mnogih najvažnije biti blizu vlasti. Sve što je u takvom kontekstu potrebno jest znati vješto trgovati, kako je kazao teolog Zvonimir Šagi prije skoro dvadeset godina.[5]
Biti dobar političar i dobar čovjek nije lako. Zato Papa kaže da političar koji vlada mora biti spreman na žrtvu i strpljenje, treba se truditi živjeti i poučavati vrednote poštivanja drugih, ljubavi koja je kadra prihvaćati razlike, prioriteta dostojanstva svakoga ljudskog bića. Nijedno od naših djela koja smo učinili s ljubavlju i nijedna od naših iskrenih briga za druge neće biti izgubljeni (FT, 195).
Kojim će hrvatska politika putem kročiti u budućnosti je odgovor i na pitanje: hoćemo li još uvijek imati snove o pravednom društvu i državi blagostanja te hoćemo li imati povjerenja u politiku kao moć i umijeće kojoj je svrha briga za opće dobro?
[1] Usp. Bono Zvonimir ŠAGI, Da sol ne obljutavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., 184.-186.
[2] To je bio povod za organizaciju dvodnevnoga znanstvenog simpozija s nazivom „Opće dobro u crkvenom i društvenom životu u Hrvatskoj“, koji je održan u Zagrebu 26. i 27. listopada 2022. Plod simpozija je vrijedna knjiga s 14 radova. Vidi: Stjepan BALOBAN, Silvija MIGLES, D. PETROVIĆ ŠTEFANAC (ur.) „Opće dobro u crkvenom i društvenom životu u Hrvatskoj“, Centar za socijalni nauk Crkve – Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2023.
[3] Usp. Željko MARDEŠIĆ, Svjedočanstva o mirotvorstvu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., 113.
[4] Usp. Jakov JUKIĆ, Budućnost religije, Matica hrvatska, Split, 1991., 216.
[5] Usp. Bono Zvonimir ŠAGI, Put i usput redovništva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005., 158.
Fotografija: sabor.hr
doc. dr. sc. Silvana Burilović Crnov
