Riječ je o jednom od najznačajnijih djela teologa Josepha Ratzingera, kasnije pape Benedikta XVI., napisanog prije više od pedeset godina (1973.). Djelo je vrlo aktualno zbog problematike koju obrađuje i uvida koje nam nudi. Teolog Ratzinger hvata se u koštac s velikim izazovom s kojim se Crkva u svom naviještanju već dulje vrijeme suočava: kako sadržaj vjere, odnosno dogme prenijeti u svakodnevni život? Autor se pita, ne bi li dogmu trebalo posve ostaviti po strani? Iako se nekima danas takvo rješenje čini jedinim mogućim izlazom, takav bi se navještaj pretvorio u obični ljudski govor, lišen svoga božanskog temelja.
Zadaća je teologije premostiti nepromjenjive, vječne istine vjere i situaciju današnjeg čovjeka. Ratzinger u predgovoru ističe da je djelo nastalo u konkretnom doticaju s dušobrižnicima i njegovu traganju za vlastitim dušobrižničkim stilom. Ovo vrlo opširno djelo sastoji se ukupno od tri velika poglavlja: dva su poglavlja (Teorija naviještanja, Neke glavne teme naviještanja) satkana od načelnih promišljanja, dok je treće poglavlje (Meditacije i propovijedi) više usmjereno prema praktičnoj primjeni.
Zbog ograničenosti prostora predstavit ćemo jedan dio drugog poglavlja u kojemu Ratzinger promišlja o tome kako Boga naviještati danas. Da bi naš govor o Bogu bio zanimljiv, on ne smije ići mimo čovjeka i njegovih pitanja. Kršćanski su odgovori, iako točni, nerijetko išli i danas idu mimo čovjekovih pitanja. Takvi su odgovori neučinkoviti, ne zahvaćaju čovjekov život. Samo onaj govor koji polazi od čovjekovih pitanja, može postati pravi od-govor.
Ratzinger polazi od pitanja kakva je situacija današnjeg čovjeka pred pitanjem Boga: je li Bog u fokusu pitanja i traganja današnjeg čovjeka? Unatoč raširenom pozitivističkom svjetonazoru i njegovim mesijanskim obećanjima, današnji čovjek ipak gladuje za onim što mu pozitivizam ne može dati. U njemu je, iako toga često nije svjestan, prisutan Bog u obliku pitanja, a ta pitanja navjestitelj treba prepoznati.
Autor u sedam teza nudi nit vodilju za govor o Bogu danas.
Prva teza: Boga treba naviještati kao Oca, Sina i Duha Svetoga, a prvi naputak za takav navještaj daje nam sakrament krštenja. Krštenje nije samo formalno učlanjenje u zajednicu, nego put prema istini koju ta zajednica živi i posreduje. Prva je riječ kršćanske poruke da Bog jest, da je stvaran, da je jedan jedini, te da čovjek ne smije stvarati lažne bogove kao što su novac, seks, moć, politika, javno mnijenje i dr. On ima konačnu moć nad čovjekom i svijetom, on ljubi čovjeka, a čovjek može primiti njegovu ljubav.
Druga teza: Boga treba naviještati kao Stvoritelja i Gospodina. Stvoreni svijet upućuje na Stvoritelja. Vjera nije neka ideologija. Ona je duboko povezana sa stvarnošću. Ona ne otupljuje, nego razbuđuje čovjekov um. Stoga o Bogu može govoriti samo onaj tko nije zaboravio promatrati, diviti se i zastajati pred cjelinom stvarnosti. Bog Stvoritelj, unatoč prisutnosti zla u svijetu, temelj je povjerenja, sigurnosti i radosti. Ne postoji protu-moć koja bi bila jednaka Stvoritelju, a svekolika stvarnost je dobra. On je i Bog savjesti, Gospodar i najdublje središte naše osobnosti.
Treća teza: Boga treba naviještati kao Logosa. Ovo je proširenje pojma Stvoritelj. Logos najprije znači smisao. Svijet dolazi iz Logosa, svijet ima svoj smisao. Smisao životu i svijetu ne dajemo mi. Smisao je već tu, on nas obuhvaća. Stoga kršćanska vjera „bitno i izvorno ima posla s istinom“, stoga čovjeku ne može biti svejedno što vjeruje. Gubitak istine kvari i samu ljubav koja je bez istine slijepa. U Ivanovu evanđelju Logos nije samo ratio (smisao), nego i verbum, tj. govor. Time se hoće reći da kršćanski Bog nije samo objektivni smisao, geometrija svemira, nego i „oslovljavanje, odnos, riječ i ljubav“.
Četvrta teza: Boga treba naviještati u Isusu Kristu. Logos je Isus Krist. Čovjek Isusu iz Nazareta utjelovljeni je Bog. To nam pokazuje da je čovjek toliko blizak Bogu, da Bog može posti čovjek, koji govori, misli i ljubi kao čovjek. Po križu Nazarećanin pokazuje neraskidivu povezanost istine i ljubavi. Logos se ni po cijenu vlastitoga života ne odriče istine o Bogu i čovjeku, a za tu istinu daje samoga sebe (ljubav). Uskrsnuće Isusa Krista otkriva da je Stvoritelj Bog života, Bog živih. Uskrsnuće je naša budućnost, to je „početak konačne budućnosti svijeta“.
Peta teza: Boga treba naviještati u zrcalu zakona i evanđelja. Stari zavjet se nije ugasio, nije puka prošlost. On je i dalje sadašnjost, ali uvrštena u veću cjelinu koja je nastala po Isusu Kristu. Evanđelja se ne suprotstavljaju Zakonu. Sveto pismo je jedno (jedinstvo dvaju zavjeta). Evanđelje preuzima Zakon. Propovijed na gori ne uklanja zahtjeve Deset zapovijedi, već ih zaoštrava. Stoga, govor o Bogu ne može biti odvojen od ćudorednih dužnosti: „tko iz kršćanske slike Boga briše moralni zahtjev, bitno promašuje upravo toga Boga“. Zahtjevi koje je Bog postavio čovjeku u Deset zapovijedi istovremeno su izraz njegove božanske biti. Bog u sebi utjelovljuje savršene ćudoredne vrednote. Te se vrednote ne tiču samo kršćana, nego cijeloga čovječanstva, čitavo ih čovječanstvo može razumjeti. One su ključni čimbenik odgoja čovječanstva. Iako čovjeka neizmjerno ljubi, ovaj se Bog nikada ne može pomiriti s čovjekovim zlom, on uvijek staje na stranu istine. Ovdje se autorove riječi, iako davno napisane, pokazuju vrlo aktualnima i za današnji pastoral Crkve vrlo poučnima: „Bog ne oprašta čovjeku ako ovaj ostane tvrdokoran… Čovjeku čija je savjest ušutkana i koji više ne poznaje ni najobičnije ćudoredne vrjednote, ne može se propovijedati milost. Da bi ona uopće mogla započeti, on najprije mora znati da je grješnik. Prvo obraćenje jesti i ostaje obraćenje Zakonu“.
Šesta teza: O Bogu treba govoriti razumljivim jezikom. Nakon svega što je rečeno, nameće se pitanje: kojim se jezikom o Bogu danas treba govoriti? Samo našim jezikom, jezikom svijeta, svjetovnim jezikom. I Biblija govori o Bogu na svjetovan način. Proroci se služe svjetovnim govorom. Sjetimo se Izaijina teksta o neplodnom vinogradu. U toj svjetovnoj priči ljudima se pokazuje tko su oni i tko je Bog, „priča lomi svoj okvir i upućuje iznad same sebe“. Isus tu tradiciju nastavlja pripovijedajući prispodobe. I današnji navjestitelj treba preko svijeta, preko ovozemaljskih stvarnosti govoriti o Bogu. To ne znači da treba ostajati kod svijeta, nego se preko svijeta vinuti k Bogu.
Sedma teza: Naviještanje Boga mora voditi k molitvi i dolaziti iz molitve. O Bogu se može smisleno govoriti samo iz prve ruke, samo ako ga se po molitvi poznaje. Bez molitve navještaj ostaje besplodan.
Zaključimo autorovim riječima kako se navještaj nužno mora odvijati u povezanosti četiri stupa: „dogma-Pismo-Crkva-danas“, te da se „nijedan od ovih stupova ne može ukloniti, a da se naposljetku sve ne sruši“.
Dušan Vuletić, dipl. theol.
