Riječ je o trideset i tri pojedinačna nagovora, tj. meditacije koje je Romano Guardini svojevremeno održao svojim župljanima neposredno prije svete mise kao pripravu za slavlje, s ciljem da to slavlje ponovno u svoj punini postane svetim „činjenjem“.
Guardini svoja razmatranja započinje govorom o tišini koja je nezaobilazan preduvjet za ulazak u otajstvo euharistije. Potrebno je stvoriti vanjsku i unutarnju tišinu, smiriti svoje misli i osjećaje, a to ne ide tako lako. Tišinu treba izvježbati tako što ćemo imati trenutke sabiranja u crkvi prije početka svete mise, ako tišinu započnemo stvarati na putu do crkve, ili još bolje – večer uoči svete mise. No tišina nije samo u tome da nečega nema, to nije puka praznina, to je otvorenost, budnost i spremnost. Kad bi ga netko pitao čime počinje liturgijski život, Guardini kaže da bi mu odgovorio: „učenjem tišine“. Riječ je o nečem što je ozbiljno i vrlo važno, što je – kako Guardini smatra – „na žalost vrlo zapušteno“.
Iz tišine se razvija sabranost kao pobjeda nad rastresenošću i nemirom. Obično se naša pozornost zaustavlja na stvarima i ljudima oko nas, na izvanjskom svijetu koji nas privlači mnoštvom vidljivih efekata. Sabranost se suprotstavlja svemu tome, ona dušu „koja posvuda lebdi sa svojim mislima, sa željama trči amo-tamo, koja uvijek ima težnje i planove, poziva natrag u sebe i daje joj dubinu“. To je borba protiv duha vremena koji nas preko medija i reklama neprestano napada, koji teži za stalnim podražajima i senzacijama, u kojima na kratko uživa pa onda opet tjeran nutarnjom prazninom trči za novim podražajima. Guardini drži da je takvo stanje zavladalo i u vjerskom životu, u bogoslužju, u svetoj misi. Nerijetko se i liturgiju želi učiniti nečim „atraktivnim“, bilo po riječima predvoditelja, izborom pjesama, načinom pjevanja i slično. Tako i liturgija postaje „modom“ za koju se ljudi mogu zagrijati na neko vrijeme, kako bi se zatim od nje opet udaljili.
Sabranost nas vraća sebi samima, to je „udisanje koje čini duhovni čovjek, po kojem se iz rastresenosti vraća natrag u nutrinu, u dubinu, u središte“. No čim se ozbiljno potrudimo oko sabranosti, tek tada uočavamo koliko smo rastreseni, koliko nam misli, mašta i osjećaji posvuda lutaju. U toj unutarnjoj borbi zrcali se veličina čovjekove slobode: on se može potpuno okrenuti svijetu i u njemu se izgubiti, no isto tako on može pobijediti rastresenost i doći do sabranosti. Tu se već polako naziru zrake vječnosti, zrake unutarnjeg mira u kojem je čovjek spreman pažljivo osluškivati Gospodinov poziv i na nj odgovoriti: „Evo me, Gospodine“.
Iz sabranosti proizlazi ispravno držanje i dobro činjenje. U činjenju nije važno samo to da se nešto izvana događa. Činjenje će biti valjano onoliko koliko iznutra u tome sudjelujem. U svakodnevnom govoru čujemo kako netko kaže: „Sav sam u tome“, ili „On nije u tome“. Mogu nešto činiti a ipak ne biti u tome. Što je važnije i uzvišenije to što moramo činiti, u tome moj sabranost i prisutnost treba biti još veća. Liturgija počiva na činjenici da je Bog u crkvi, u zajednici sabranoj u njegovo ime. Čovjek na tu činjenicu uzvraća, on stupa pred Boga tijelom i dušom, mislima, pozornošću i strahopoštovanjem. To može samo sabran čovjek, a koliko je sabran, to se vidi po njegovu držanju. Guardini tvrdi da nazočni na žalost često premalo znaju gdje se nalaze za vrijeme liturgije i o čemu je tu riječ. Biti tu, biti nazočan, to je aktivno činjenje. To je nutarnji čin koji se izražava u čitavu držanju osobe. Kad se sjeda u crkvi, to ne činimo kako bismo se odmorili, već kako bismo zauzeli stav slušanja. Tako i stajanje, to je stav strahopoštovanja pred Gospodinom. Sve se to može vjerodostojno činiti samo ako je čovjek prisutan u onomu što čini, ako je sabran. U crkvu ne dolazimo kako bismo „bili na misi“, kako bismo bili promatrači, nego kako bismo sami, skupa sa svećenikom služili Bogu, od ulaska u crkvu, klečanja, sjedenja, stajanja pa do primanja pričesti. To je istinsko bogoslužje, istinska liturgija.
U svom prepoznatljivom stilu koji krase duboka teološka misao i poetska izražajnost, Guardini se dotiče i drugih praktičnih pitanja: važnosti i značenja svetih mjesta, svetih dana i svetih časova kao i pojedinih zapreka za slavlje, kao što su pogrešne navike, sentimentalnost i druge ljudske nesavršenosti.
Iako je Guardini svoje meditacije izgovorio i objavio neposredno prije Drugog vatikanskog sabora, one svojom dubinom, jasnoćom i ljepotom mogu i danas pomoći u što boljem razumijevanju otajstva koje Crkva bez prestanka čini i po kojem je sam Krist u njoj nazočan na najizvrsniji način.
Dušan Vuletić, dipl. theol.
