Prije nego što prijeđemo na prikaz djela, osvrnut ćemo se ukratko na vrlo zanimljiv i plodan život i stvaralaštvo Romana Guardinija (1885. – 1968.). Papa Benedikt XVI. nazvao ga je „darom Neba cijelom 20. stoljeću“. Nakon što se u mladosti udaljio od vjere, Romano Guardini je tijekom studija kemije i ekonomije, u potkrovlju obiteljske kuće u Mainzu, doživio „prosvjetljenje“, „udar milosti“ u znaku Isusovih riječi: „Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (Mt 10, 39). Bio je potpuno uvjeren da se takav život može pronaći jedino u Crkvi i po Crkvi, pa je sav svoj život kao svećenik, sveučilišni predavač, propovjednik, liturgičar, duhovnik i odgojitelj mladih do posljednjeg daha stavio u službu Crkve. Jednom je svom učeniku napisao: „Želim biti tumač Crkve, i ništa više… Htio bio osobno samo učiti, prodrijeti kroz sve površine do srca Crkve kako bih odatle, iz srca Crkve, razumio Boga, Krista i život…“
Nakon obraćenja upisuje studij teologije te je 1910. zaređen za svećenika. Profesorsku karijeru započinje u Breslau 1923. godine, a malo nakon toga, kao jedini katolik dobiva katedru u protestantskom Berlinu gdje predaje katolički svjetonazor. Na poticaj Maxa Schelera počinje se baviti velikim likovima zapadne misli, tumačeći njihova djela s kršćanskog motrišta. Tako nastaju studije o Sokratu, Augustinu, Danteu, Shakespeareu, Pascalu, Dostojevskom, Kafki, Freudu i drugima.
Bio je pravi „duhovni seizmograf“ te je vrlo rano detektirao „apokaliptičku zvijer“ (nacizam) koja se predstavljala kao spasiteljica Njemačke. Toj ideologiji suprotstavio je jedinog Spasitelja Isusa Krista. Javno je i oštro kritizirao nacističku ideologiju zbog čega je 1939. ukinuta njegova katedra u Berlinu, s obrazloženjem „da je katedra o kršćanskom i katoličkom svjetonazoru nepotrebna jer država ima svoj svjetonazor (rasni) koji svi moraju slijediti“. Iste je godine dobio otkaz na berlinskom sveučilištu, umirovljen je te mu je zabranjeno pisati i predavati na bilo kojem njemačkom sveučilištu, iako je bio u punoj intelektualnoj i duhovnoj snazi, imao je 54 godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata predaje tri godine u Tübingenu. Godine 1948. prihvaća poziv Sveučilišta u Münchenu, gdje ostaje do umirovljena 1962. Velika dvorana Sveučilišta u Münchenu u kojoj je držao predavanja bila je uvijek ispunjena do posljednjeg mjesta. Istovremeno je bio vrlo cijenjen kao propovjednik. Crkva u Münchenu u kojoj je slavio svetu misu bila je vrlo posjećena.
Vrhunac njegova promišljanja tvori svjetska uspješnica Der Herr (Gospodin). Osim djela Prihvaćanje samoga sebe, koji ovdje predstavljamo, na hrvatski su prevedena njegova djela: Duh liturgije (djelo je na njemačkom doživjelo 25 izdanja), Sveti znakovi, Bit kršćanstva, O biti umjetničkog djela, Konac novoga vijeka, Križni put našeg Gospodina i Spasitelja, Krunica naše Gospe, Tražiti lice Božje, Razmatranja o svetoj misi te Posljednje stvari: kršćanski nauk o smrti, čišćenju nakon smrti, uskrsnuću, sudu i vječnosti. Osim bogatstva sadržaja Guardinijeva djela krasi ljepota jezika i stila. Guardini o najsloženijim stvarnostima govori i piše poetski.
Prihvaćanje samoga sebe jedna je od najčitanijih knjiga Romana Guardinija. Knjiga se bavi temeljnim ljudskim pitanjima: „Zašto postojim? Zašto postojim ovakav kakav jesam? Kako postati ono što trebam biti?“ Ta nam se pitanja mogu doimati banalnima, no njihova je prividna banalnost tek naličje njihove važnosti.
Da postojim i da sam baš taj koji jesam, to je preduvjet svega ostaloga. Svaka moja izjava, nastavlja Guardini, sadrži ili podrazumijeva riječ ja. Svaki čin koji učinim podrazumijeva mene. Ono šte se u svijetu događa, tiče se mene, svijet koji me okružuje ne postoji bez mene. No kako to da ja uopće postojim i da postojim baš ovakav kakav jesam? Guardini odgovara da ja ne postojim iz vlastite odluke, nego „na početku mojega postojanja stoji inicijativa, Netko tko mi je dao mene“. Na početku stoji On (Bog) koji je dao da postojim, ne kao bilo tko, već kao ovaj konkretni čovjek, čovjek koji pripada ovom narodu, ovom vremenu, ovaj tip s ovakvim sposobnostima. Time je određena i moja velika i jedinstvena zadaća, zadaća koja je temelj svih pojedinačnih zadaća, a sastoji se u tome da trebam biti onaj koji jesam, da hoću biti ja i samo ja. To je ono što nazivamo pozivom. Drugačije rečeno, ne smijem izbjegavati to što mi je dano, ne smijem igrati neku drugu ulogu. Ne smijem bježati ni od onoga tamnoga i negativnoga što je u meni: od loših predispozicija, loših navika, od krivnje koja me prati. Guardini nas poučava da sve to što je negativno trebam prihvatiti: „takav sam, no želim se promijeniti“.
Moja zadaća da budem to što jesam može postati vrlo teškom, može se pretvoriti u pravu pobunu: „Zašto bih trebao biti ja? Jesam li tražio da postojim… Ne mogu više izdržati sa samim sobom… Imam samo ovaj dar, a htio bih veći i uzvišeniji… Neprestano radim iste pogreške i doživljavam isti neuspjeh…“
Biti onaj koji jesam u svom je korijenu čin askeze: moram se odreći želje da budem drukčiji nego što jesam. Moram odustati od traženja onoga što nisam i što nemam, moram prepoznati vlastiti granice i držati ih se. To ne znači da trebam prestati težnji k usavršavanju. To trebam činiti, ali u skladu s onim što mi je dano. A to znači da trebam prihvatiti samoga sebe, trebam biti suglasan s tim da budem onaj koji jesam, da imam osobine koje imam, da se krećem unutar granica koje su mi postavljene.
Na pitanje: zašto jesam umjesto da nisam i zašto sam ovakav kakav jesam, na to pitanje ne mogu odgovoriti ni ja, ni okolina ni svijet općenito. Samoga sebe ne mogu objasniti. Sebe jedino mogu prihvatiti, ali ne pukom snagom vlastite volje, nego pred nekom višom instancijom, pred Gospodarom života, pred Bogom koji me htio i stvorio. I to trebam sebi duboko posvijestiti, to trebam svakodnevno doživljavati kao vlastito iskustvo, a to je milost za koju trebam moliti.
U razmišljanju o prihvaćanju sebe Guardini vrlo uvjerljivo – temeljeći svoje argumente na Božjoj objavi, na stvaranju, grijehu i otkupljenju – čitatelja vodi do spoznaje da „samo onaj koji poznaje Boga može spoznati i čovjeka“. Tko se odvoji od Boga, tko proglasi vlastitu autonomiju, taj više ne može znati zašto postoji, zašto postoji baš takav kakav jest i što je njegova temeljna životna zadaća.
Dušan Vuletić, dipl. theol.
