U izdanju Verbuma nedavno je objavljena posljednja knjiga pape Benedikta XVI. Što je kršćanstvo. Posljednji spisi. Riječ je o zbirci spisa nastalih nakon Benediktova odreknuća 2013. godine. Neposredan povod za objavu knjige bio je njegov članak Židovi i kršćani objavljen 2019., koji je naišao na izvanredan prijem među Židovima. Zbog toga mu je teolog Elio Guerriero predložio da u jednoj knjizi objavi i ostale tekstove napisane nakon odreknuća. No, sve je zakomplicirao izlazak jedne druge knjige koja je uznemirila duhove. Baš u to vrijeme, objavljena je knjiga kardinala Roberta Saraha Iz dubine naših duša, koja je sadržavala i članak pape Benedikta o katoličkom svećeništvu. Neki zlonamjerni tumači, među kojima su se posebice isticali autori s njemačkog govornog područja, prikazali su to djelo kao udar na papu Franju i Biskupsku sinodu o Amazoniji koja se u to vrijeme održavala. Da bi izbjegao bilo kakve napetosti, papa Benedikt dao je dopuštenje da se njegovi članci objave tek nakon njegove smrti: „S moje strane, za života više ništa ne želim objavljivati. Bijes krugova protiv mene u Njemačkoj tako je jak da svaka moja riječ koja se pojavi odmah izaziva njihov ubilački urlik. Želim od toga poštedjeti sebe i kršćanski svijet.“
Nedugo nakon, Benedikt je započeo prikupljati i uređivati svoje tekstove. Uz postojeće, napisao je još dva nova teksta, kako bi svojoj knjizi dao jasnu i cjelovitu strukturu. Sadržaj knjige raspoređen je u šest poglavlja. U prvom poglavlju nalazi se predavanje koje je Benedikt održao na Papinskom sveučilištu Urbaniana, 21. listopada 2014. U jednom dijelu svoga izlaganja, papa se osvrće na Isusov nalog da se evanđelje propovijeda do kraja svijeta i da se sve narode učini njegovim učenicima. Papa se pita: vrijedi li taj misijski nalog i danas? Ili bi bilo primjerenije govoriti o dijalogu među religijama, a pitanje o konačnoj istini, jer je ona tobože nedostižna, ostaviti po strani? Papa je duboko uvjeren da se odustajanjem od istine u ime dijaloga zadaje smrtonosni udarac vjeri. Drugi tekst u tom poglavlju opisuje bit religije, koja uvijek postoji u konkretnim religijama, i nije nešto apstraktno.
Drugo poglavlje bavi se opisom i nastankom monoteizma, uz što se veže pitanje tolerancije. Pitanje o odnosu monoteizma i tolerancije susreće se još u Starom zavjetu kod kralja Salomona. On je u ime tolerancije dao podići svetišta poganskim bogovima. Iako je predstavljen kao velik i mudar kralj, njegova je vjerska tolerancija osuđena kao napuštanje mudrosti i pad u idolopoklonstvo. Odnos istine i tolerancije danas je posebno aktualan. Govor o istini koja je univerzalna, koja je za sve ljude jednako valjana, smatra se krajnje netolerantnim. No povijest nam, kako papa pokazuje, daje sasvim drugačije primjere: tamo gdje se sustavno suprotstavljalo istini, došlo je do potpune netolerancije. Nakon razmatranja spomenutih pitanja, slijedi kraći tekst o metodi kršćansko-islamskog dijaloga. Tome su dodana još dva kratka prigodna teksta o svetoj glazbi i božanskoj liturgiji.
Treće poglavlje donosi nam podulji tekst o židovsko-kršćanskom dijalogu te korespondenciju pape Benedikta s rabinom Arielom Folgerom, što je sa židovske strane naišlo na odobravanje. Time je papa još jednom odbacio optužbe o protužidovskim stavovima koje je navodno širio svojim djelima.
Četvrto poglavlje započinje intervjuom pape s isusovcem Danielom Libanorijem. Tema razgovora je pitanje je li Isus Krist morao umrijeti kako bi obnovio poredak narušen grijehom. Svjestan kako je klasični odgovor Anselma Canterburyjskoga današnjem čovjeku gotovo neshvatljiv, papa objašnjava kako je danas potrebno shvatiti smisao Kristove muke i smrti. U tom su poglavlju još dva vrlo zanimljiva teksta koji obrađuju temu svećeništva i euharistije. Papa pokazuje kako svećeništvo nije, kako se danas često naglašava, samo pastoralna služba, već puno više od toga. U obredu svećeničkog ređenja, ređenik je pročišćen i prožet Kristom, kako bi se prepustio Kristu, da Krist govori i djeluje po njemu. Papa se vrlo emotivnim riječima prisjeća svoga svećeničkog ređenja. Za njega je svećenički život sjedinjenje s Kristom, to je proces odricanja od sebe, proces što traje cijeli život, te „uključuje bolna oslobođenja i obnove“.
U tekstu o euharistija papa se osvrnuo na raspravu o interkomuniji, tj. mogućnosti zajedničkog pričešćivanja odijeljenih kršćana, kao putu ponovnog sjedinjenja. Tu papa, sebi svojstvenom oštroumnošću, pojašnjava bitnu razliku između „večere Gospodnje“, kako je nazivaju kršćani proizašli iz reformacije i euharistije, tj. katoličkog slavljenja sakramenta Tijela i Krvi Kristove. U tumačenjima reformatora, euharistija je samo objed u kojem se dijele i blaguju posvećeni božanski darovi (kruh i vino), dok je za katoličku vjeru u euharistiji uvijek prisutan cijeli proces Isusova darivanja u smrti i uskrsnuću. Lutherova ideja o Isusovoj prisutnosti u svetoj misi u temeljnoj je suprotnosti s katoličkim poimanjem toga sakramenta. Dok Katolička crkva zajedno s pravoslavnim Crkvama naučava transupstancijaciju, Luther to odbacuje i bit svete mise tumači pojmom konsupstancijacije. Za katolike kruh i vino pretvorbom postaju tijelo i krv Isusa Krista. Za Luthera, tu nema nikakve pretvorbe: kruh i vino i dalje ostaju to što jesu, no zajedno s njima prisutan je i Isus. No, ta je prisutnost Gospodinova samo privremena, traje dok traje slavlje. Kruh i vino upotrijebljeni u slavlju ne čuvaju se, već se koriste kao običan kruh i obično vino. Za nas katolike, nastavlja papa „u izrazu transupstancijacija sav je naglasak na trans: u euharistiji se događa preobrazba, preobrazba koja seže do dubine bića“. S kruhom i vinom i mi smo otrgnuti od stvarnosti ovoga svijeta i uneseni u novu stvarnost, u raspetoga i uskrsloga Gospodina. Transupstancijacija, za razliku od konsupstancijacije, je pretvorba, preobrazba našega života po kojoj nas raspeti i uskrsli Krist uvlači u svoju novost. Stoga, euharistija ne predstavlja samo zajedničku večeru na kojoj bi se blagovalo „malo Kristova tijela i pilo malo njegove krvi“. Ona ide znatno iznad toga: ona je prisutnost živoga Krista, to je stvarno sudjelovanju u njegovoj smrti i uskrsnuću, to je uprisutnjenje žrtve križa. Stoga se istinski ekumenizam ne može graditi interkomunijom, nego – kako naglašava papa Benedikt – „samo ako se osobnim bolnim zauzimanjem uhvatimo u koštac s velikim pitanjima s kojima nas Gospodin u otajstvu Pashe suočava. A polazeći od toga, otkrivaju se i pravi putovi za istinski ekumenizam“.
Peto poglavlje bavi se pitanjem spolnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. O tom tekstu već je bilo riječi na našem portalu prigodom predstavljanja knjige Tončija Matulića Sablazan seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi kao povod kritičkom promišljanju o svećeničkoj formaciji u svjetlu zahtjeva ljudske formacije i Božje riječi.
Šesto poglavlje sadrži nekoliko kraćih, prigodnih tekstova: tekst o pedesetoj obljetnici Međunarodne teološke komisije, spomena na papu sv. Ivana Pavla II. povodom stote obljetnice njegova rođenja, pozdravni govor za 75. obljetnicu smrti o. Alfreda Delfa u koncentracijskom logoru. Poglavlje završava intervjuom o sv. Josipu, zaštitniku pape Benedikta.
Ova knjiga nije samo zbirka posljednjih tekstova pape Benedikta, već svojevrsna „duhovna oporuka diktirana mudrošću duha i srcem oca“ (E. Guerriero). Misao teologa Josepha Ratzingera, kasnije pape Benedikta, svojom je dubinom i jasnoćom donosila sigurnost u vjeri naraštajima vjernika koji su se hranili ljepotom i snagom njegovih riječi. Danas se njegove misli i riječi, zbog sve većeg pomanjkanja jasnoće i sigurnosti u određenim vjerskim i moralnim pitanjima, doimaju još dragocjenijima.
Dušan Vuletić, dipl. theol.
Fotografija objavljena uz dopuštenje autora fra Ante Vučkovića.
