Točno tjedan dana prije Božića, Dikasterij za nauk vjere objavio je Deklaraciju „Fiducia supplicans – Molitveno povjerenje“ o pastoralnom značenju blagoslova (https://ika.hkm.hr/novosti/deklaracija-fiducia-supplicans-molitelji-povjerenja-o-pastoralnom-znacenju-blagoslova/). Deklaracija je naišla na snažan odjek u Katoličkoj crkvi kod onih koji je odobravaju, a još više kod onih koji su zabrinuti ili zbunjeni njezinim sadržajem ili je osporavaju. Više je biskupskih konferencija, kardinala, biskupa i laika iskazalo negativan stav prema Deklaraciji.
U predgovoru je istaknuto da Deklaracija „ostaje čvrsto utemeljena na tradicionalnom učenju Crkve o braku, ne dopuštajući nikakvu vrstu liturgijskog obreda ili blagoslova sličnih liturgijskom obredu koji bi mogli stvoriti zabunu“. No, je li doista tako? Naime, iako se Deklaracija više puta poziva na nepromjenjivi nauk Crkve o sakramentu ženidbe, čini se kako ona s tim naukom želi spojiti blagoslove parova (muškaraca i žena) u neredovitim situacijama i homoseksualnih parova, zajednica koje su nespojive s naukom Crkve. Čitatelju se zbog toga čini da se ovdje dogodio skok i pojavila pukotina u nauku i praksi.
Deklaracija ističe da se sa strogo liturgijskog gledišta blagoslov može dati samo onome što je u skladu s Božjom voljom izraženom u učenju Crkve. (br. 9). Dok blagoslovi s jedne strane otvaraju put prema Bogu, s druge ih se strane ne bi smjelo povezivati sa „stvarima, mjestima ili prilikama koje su u suprotnosti s pravilom ili duhom Evanđelja“ (Rimski obrednik). U liturgiji se može blagoslivljati samo ono što „odgovara Božjim planovima koji su upisani u stvaranje i koji su potpuno objavljeni od Krista Gospodina“ (br. 11). Stoga, Crkva ne može podjeljivati liturgijske blagoslove zajednicama osoba koje se prikazuju kao brak, bilo da je riječ o zajednici nevjenčanog muškarca i žene ili dviju osoba istoga spola, jer bi takvim zajednicama „mogla dati oblik moralnog legitimiteta“ (br. 11).
Deklaracija upozorava na opasnost reduciranja blagoslova samo na njegovo liturgijsko značenje: „Postoji, naime, opasnost da pastoralni čin, tako omiljen i raširen, bude previše podvrgnut moralnim preduvjetima, koji bi, uz zahtjev za provjerom, mogli zasjeniti bezuvjetnu snagu Božje ljubavi na kojoj se temelji čin blagoslova.“ (br. 12). Nejasno je kada je pastoralni čin „previše podvrgnut moralnim preduvjetima“. Kako to shvatiti: kao poziv da se izbjegne moralni rigorizam koji bi ljude udaljio od Božjeg milosrđa ili kao dokidanje bilo kakvih moralnih zahtjeva? Mogao bi se steći dojam kao da istina o moralnosti ljudskih čina nije toliko važna. Dok s jedne strane Crkva nikada ne smije zatvarati kanale Božjeg milosrđa, istovremeno je dužna naviještati punu istinu Evanđelja. Spasenje koje nam Bog daje u svome neizmjernom milosrđu neraskidivo je povezano s ljudskom slobodom, sa spremnošću čovjeka da se u svemu podloži Božjoj istini.
Deklaracija daje sintezu i opis blagoslova u Svetom pismu, koji mogu biti silazni (Bog svojom milošću dariva čovjeka) i uzlazni (čovjek hvali i slavi Boga). A taj blagoslov koji je Bog dao ljudima „pretvara se u uključenost, solidarnost i mir“ i njime se izražava „milosrdni Božji zagrljaj i majčinstvo Crkve koja poziva vjernike da imaju jednake osjećaje baš kao i Bog prema svojoj braći i sestrama“ (br. 19). Glede ljudi koji traže blagoslov, oni „pokazuju potrebu za spasonosnom Božjom nazočnošću u svome životu“ (br. 20). Stoga, se od njih „ne treba zahtijevati prethodno moralno savršenstvo“ (br. 25). Dok se u tim riječima na tako lijep i jasan način zrcali ljepota Radosne vijesti, čitatelja u toj točki Deklaracije može zbuniti formulacija da Crkva „mora paziti da se njezina pastoralna praksa ne temelji na doktrinarnoj ili disciplinarnoj postojanosti“. Čitatelj bi se mogao zapitati o tome proizlazi li praksa iz jasnog nauka, iz doktrinarne postojanosti? Je li uopće moguće odvojiti jedno od drugoga?
Treće poglavlje (Blagoslov parova u neredovitim situacijama i istospolnih parova) izaziva najviše prijepora. Reakcije i pitanja još se ne stišavaju. Više je biskupa i biskupskih konferencija zatražilo pojašnjenje. Zbog toga je Dikasterij za nauk vjere 4. siječnja 2024. izdao posebno priopćenje za javnost u kojem je pojašnjeno kako konkretno udijeliti pastoralni blagoslov parovima u neredovitim situacijama i istospolnim parovima, te je dao odgovore na neke nedoumice. No duhovi se ne smiruju ni nakon toga priopćenja jer i u njemu ima nejasnoća i proturječnosti, primjerice kada prefekt Dikasterija kaže da Crkva blagoslivlja istospolne parove, ali ne blagoslivlja zajednice. Prema reakcijama iz mnogih pokrajinskih Crkvi nejasno je u čemu je razlika između jednoga i drugoga.Nisu li u ovom slučaju par i zajednica jedno te isto?
Promotrimo sadržaj toga poglavlje. Deklaracija otvara mogućnost spontanih (privatnih) blagoslova parova koji žive u neredovitim situacijama i istospolnih parova. U tim bi se slučajevima zazivao Božji blagoslov na one koji, „prepoznajući sebe kao siromašne i potrebne Božje pomoći, ne traže legitimitet svojeg vlastitog statusa“. No, čini se nejasnim, zbog čega bi kao par tražili blagoslov ako time ne traže potvrdu svoga statusa? Zašto ne bi tražili samo pojedinačni blagoslov? Ne bi li pojedinačni put bio pokazatelj njihove iskrene želje za obraćenjem? Kongregacija za nauk vjere u Odgovoru na upit o blagoslivljanju zajednica osoba istog spola (22. veljače 2021.) odbija mogućnost blagoslova istospolnih parova, te izjavljuje kako „ne isključuje da se blagoslovi podjeljuju pojedinim osobama s homoseksualnim sklonostima, koje pokazuju volju da žive u vjernosti objavljenim Božjim planovima…“ No Kongregacija izjavljuje da je „nedopušten svaki oblik blagoslova koji smjera priznavanju njihovog sjedinjavanja. U tom slučaju, uistinu, blagoslov bi očitovao nakanu ne da povjeri zaštiti i pomoći Božjoj pojedine osobe… nego da odobri i potakne izbor i praksu života koji ne mogu biti priznati kao objektivno upravljeni na objavljene planove Božje“.
Deklaracija nastavlja da osobe u neredovitim situacijama i homoseksualni parovi „ne traže legitimitet svojeg vlastitog statusa, nego mole da sve istinski dobro i ljudski valjano što je prisutno u njihovu životu i odnosima bude obogaćeno, ozdravljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga“ (br. 31.). Prema reakcijama čitatelja, može se uočiti da mnoge zbunjuje ovakva argumentacija. Jasno je da u tim odnosima osobe mogu činiti geste koje su dobre, mogu jedno drugo pomagati, no od temeljne je važnosti narav takvih odnosa: takvi su odnosi grješni, oni su u suprotnosti sa Stvoriteljevim planom o čovjeku. Nikakvom se akrobacijom ne može sakriti istina o tim odnosima. Čini se da je Deklaracija u toj točki u suprotnosti s dosadašnjim naučavanjem Crkve. Naime, Kongregacija za nauk vjere u spomenutom Odgovoru na upit o blagoslivljanju zajednica osoba istog spola vrlo se jasno očitovala: „Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati vlašću da blagoslivlja zajednice osoba istoga spola…“
U nastavku ovoga poglavlja ističe se da je potrebno „odnjegovati i pastoralnu osjetljivost zaređenih službenika za spontano slavlje blagoslova…“ (br. 35). Nameće se pitanje: kako u svemu tome shvatiti ulogu zaređenih službenika? Izgleda da ono što ne bi smjeli činiti u službenim (liturgijskim) blagoslovima, to isto bi mogli činiti u privatnim blagoslovima. Kao da ostaje prazan prostor, nejasnoća, pitanje zašto zaređeni službenici mogu činiti potajno ono što ne smiju činiti javno? Ova nedoumica može otvoriti pukotine u njihovu identitetu te ih dovesti do toga da se upitaju nisu li oni službenici Crkve i Kristovi službenici i javno i privatno?
Bez obzira na to što se tzv. spontani ili privatni blagoslovi razlikuju od liturgijskih, teško je razumjeti da se prvi ne mogu podijeliti „stvarima, mjestima ili prilikama koje su u suprotnosti s pravilom ili duhom Evanđelja“, a drugi mogu. Crkva je poslana da bez iznimke blagoslivlja sve ljude, svakog pojedinca, bez obzira na to koliko je grješan. No, blagoslovom parova koji, prema nauku Katoličke crkve, žive u stanju grijeha, može im se poslati nejasna ili lažna poruka. Istina je da Bog blagoslivlja svakog čovjeka, ma kakav grješnik bio, ali ne blagoslivlja ono što mu se protivi, ne blagoslivlja grijeh. Stoga bi prava pomoć bila u tome da se osobama u neredovitim situacijama i istospolnim parovima posvijesti njihovo stanje udaljenosti od Boga, kako bi se mogli otvoriti Božjem pozivu i krenuti putem obraćenja. Na takvu nas pomoć potiče ljubav koja uvijek želi cjelovito dobro drugima, a to je dobro neodvojivo od istine koju je Bog objavio o čovjeku.
Dušan Vuletić
Dušan Vuletić, dipl. theol.
Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.
