Kršćanska sadašnjost prošle je godine objavila prijevod dokumenta Papinske biblijske komisije: „Što je čovjek?“ (Ps 8, 5) Putovanje kroz biblijsku antropologiju. Dokument je na inicijativu pape Franje izrađen i objavljen 2019. godine, a nakana mu je „da pomogne uočiti ljepotu i složenost božanske Objave o čovjeku“ (kard. L. Ladaria, predsjednik Papinske biblijske komisije), kako bi nas ta ljepota i složenost potaknula na ponizno istraživanje, produbljivanje i prenošenje Božje objave o čovjeku.
Novost dokumenta je u tome što iznosi cjelovit i organski povezan biblijski pogled na čovjeka, obuhvaćajući cjelokupno Sveto pismo, i Stari i Novi zavjet. Polazište mu je drugo i treće poglavlje Knjige Postanka u kojem se na jezgrovit način ocrtavaju najdublje istine o čovjeku.
Dokument je vrlo opširan, stoga ćemo se u ovom prikazu najprije usredotočiti na dva važna hermeneutička načela navedena i objašnjena u uvodu, a to su poslušnost riječi Božjoj i sveukupnost Pisma. Papinska biblijska komisija ističe da tumačenje Svetoga pisma treba biti čin poslušnosti onomu što je Autor (Bog) htio priopćiti, pri čemu treba razlikovati ono što je sam Bog objavio od sporednoga izričaja koji je vezan uz mentalitet i običaje određenoga vremena (usp. br.5). To je osobito važno pri čitanju tekstova koji nas zbunjuju ili u nama izazivaju određen otpor. Tako na primjer, suvremenom čitatelju skandalozno zvuče primjeri gdje Bog poziva da se pođe u rat ili da se izvrši nasilje. Za ispravno shvaćanje takvih mjesta Dokument nam daje dragocjene upute. Rat je u starini bio krajnje sredstvo za uspostavu narušene pravde. Pri tome Bog ima ulogu suca koji staje na stranu pravednih. On je zaštitnik i izbavitelj potlačenih. Dakle, tekstove o ratu i nasilju treba razumjeti u njihovu povijesno-kulturnom kontekstu. Oni su slika svoga vremena, a ne zeleno svjetlo koje bi Bog dao za rat i nasilje. Bog je Bog mira, a ljude poziva da budu njegovi suradnici, da budu mirotvorci. Jedno od imena Boga je Jahve-Shalom (Suc 6, 24), a Isus je nazvan Kraljem mira (Iz 9, 5).
Drugo načelo važno za tumačenje biblijske antropologije jest sveukupnost Pisma. Svi biblijski tekstovi o čovjeku, iako vrlo raznoliki i rasuti po mnogim knjigama Staroga i Novoga zavjeta, tvore jedinstven mozaik Božje objave o čovjeku. Unatoč raznolikosti književnih vrsta, razdoblja i kulturnih okruženja iz kojih progovaraju biblijski pisci, Biblija pruža cjelovitu sliku o čovjeku, skladan mozaik sastavljen od ulomaka iz Knjige Postanka, Knjige Izlaska, mudrosnih i proročkih knjiga, Psalama, četiriju Evanđelja i ostalih spisa Novoga zavjeta.
Dokument se sastoji od četiri velika poglavlja. Prvo poglavlje predstavlja čovjeka kao Božje stvorenje (Ljudsko biće stvoreno od Boga), što je ishodište za govor o čovjeku. Drugo poglavlje pojašnjava stanje čovjeka u vrtu (Ljudsko biće u vrtu) s posebnim fokusom na čovjekov rad i odnos prema drugim živim bićima. Tema trećeg poglavlja (Ljudska obitelj) je odnos čovjeka prema čovjeku, u čijem je središtu bračni odnos muškarca i žene. Četvrto poglavlje bavi se temom čovjeka u povijesti (Ljudsko biće u povijesti): čovjek krši Božju zapovijed i bira put smrti, a Bog ulazi u tu povijest čineći je poviješću spasenja.
Svako je poglavlje strukturirano na isti načina: najprije je donesen odlomak iz Post 2-3 (podebljano), zatim kratka egzegeza toga odlomka (kurziv), a potom obrada pojedinih tema na temelju svih biblijskih tekstova za tu temu, kako iz Staroga tako iz Novoga zavjeta. S obzirom da je Dokument vrlo opširan, to ćemo pokazati na jednom izabranom primjeru. Izabrali smo iz prvog poglavlja prvi dio: Ljudsko biće načinjeno od zemlje. Na tom primjeru vidjet ćemo kako izgleda putovanje kroz biblijsku antropologiju.
Polazište ovoga poglavlja je Post 2, 4-7 u kojem je opisano stvaranje čovjeka. Prije stvaranja čovjeka nije bilo nikakve vegetacije, čime pisac želi reći da sva ostala stvorenja bez čovjeka nemaju smisla. Nakon sržne i vrlo zanimljive egzegeze, objašnjeno je značenje ključnih pojmova u ovome tekstu: ‘ādām (ljudsko biće), ‘iš (čovjek), ‘iššāh (žena), bāsār („meso“, čovjek kao tjelesno biće), dām (krv, što je sinonim života), nefeš (duša), rûăh (vjetar, božanski dah). S prijevodom Biblije na grčki jezik pojavljuju se novosti u terminologiji: sōma (tijelo), sarx (meso, upućuje na krhkost ljudskog bića), psyhē (duša), pneuma (božanski Duh, također i čovjekov duh sposoban ući u odnos s Bogom), kardia (srce, kao i u hebrejskom označava središte osobe). Prema Knjizi Postanka čovjek je slika Božja, gospodar smješten u Edenski vrt, prah uzet od zemlje i određen da joj se vrati. Čovjek je meso (krhak i prolazan), ali ipak vlada nad svim stvorenjima. Mudrosne knjige, osobito Knjiga o Jobu, ističu čovjekovu prolaznost: čovjek je smrtno, prolazno i kratkotrajno biće. I za Propovjednika smrt je velika zagonetka, stvarnost koja sav ljudski život čini uzaludnim: „Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost“ (Prop 1, 1). Ljudski život nije ništa drugo doli hod prema smrti. Ipak, mudrosna književnost u svom daljnjem razvoju pokazuje da smrt nema posljednju riječ, da je Bog stvorio čovjeka „za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti“ (Mudr 2, 23).
Svijest o čovjekovoj krhkosti na poseban je način izražena u iskustvu izraelskog naroda, u njegovu hodu kroz pustinju, gdje su na različite načine bili izloženi silama zla (gladi, žeđi, neprijateljima). Upravo su tu, na mjestu straha i smrti, doživjeli brižnu nazočnost svoga Boga, bez kojega ne bi mogli preživjeti. U molitvi psalama često i snažno se naglašava čovjekova krhkost izražena različitim slikama, što je nastavak mudrosne književnosti: čovjek je samo dašak, dah vjetra, poljska trava i cvijet koji odmah vene, sjena koja nestaje, itd. No takvu ograničenu stvorenju Bog se pokazuje kao utočište, pomoć i spasenje. Proroci upozoravaju moćnike da se sjete temeljne istine o čovjeku koji je stvorenje. Stoga treba odbaciti svaku nadutost i arogantnu umišljenost te se ispuniti „strahom Božjim“. Drugi važan aspekt proročkog govora o ljudskoj krhkosti jest riječ utjehe. Gospodin će ljudsku slabost preobraziti u snagu: „Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova…“ (Ez 37, 12-13). Prorok Danijel i majka Makabejaca naviještaju neugasivu vjeru u uskrsnuće pravednih.
Starozavjetna objava o čovjeku koja se postupno razotkrivala dolazi do svoga vrhunca u Isusu Kristu. Evanđelja prikazuju različite situacije ljudske krhkosti (bolest, glad, oluja na moru, neprijateljstvo Isusovih protivnika, demonske sile zla) u kojima se očituje Božja snaga prisutna u Isusu iz Nazareta. On „pohađa“ ljude pogođene slabostima i nevoljama: ozdravlja bolesne, spašava iz smrtne opasnosti, oslobađa opsjednute, uskrsava mrtve. I sam prihvaća ljudsku krhkost i ranjivost: od rođenja je osjetio ugroženost i neprihvaćenost, pretrpio je izgnanstvo, podvrgao se poslušnosti roditelja, podnio je glad u pustinji, osjetio je žeđ nakon naporna puta, osjećao je umor, plakao je zbog Lazarove smrti. Bio je nepravedno osuđen, izrugan, mučen i okrutno pogubljen na križu. No po toj ga kobi Otac dovodi do slave uskrsnuća. Svi koji u Isusa vjeruju u njima će se ostvariti njegovo pashalno otajstvo, prijelaz od patničke krhkosti i prolaznosti do radosti vječnoga života.
Pavao cjelokupno propovijedanje svodi na binom: „Raspeti – Uskrsli“. Hvali se svojom krhkošću, svojim „slabostima“ (poniženjima, žrtvama, patnjama, porazima), jer zna da se milošću Božjom u njegovim slabostima nastanjuje snaga Kristova (usp. 2 Kor 12, 9). To je trijumf božanske moći u ljudskoj slabosti i nemoći. Kao što je strukturirano ovo poglavlje, tako su strukturirana i ostala poglavlja ovoga dokumenta.
Ovaj vrlo opširan dokument plijeni pažnju čitatelja ponajprije svojim pristupom pitanju „Što je čovjek?“. Taj pristup očituje se u realnom pogledu na čovjekovo stanje, kako danas tako i u davnim biblijskim vremenima. U središtu je stvarni čovjek, od krvi i mesa, čovjek sa svim svojim poteškoćama, jadima i nevoljama. No takav čovjek nije prepušten samome sebi. Predobri i milostivi Bog dolazi u to stanje krhkosti kako bi ga preobrazio i zaodjenuo svojom božanskom snagom. U čovjeka je posijano sjeme nade koje svima koji vjeruju, već sad i ovdje, donosi plodove preobražena života koje je Stvoritelj „udahnuo“ svakom ljudskom biću.
Ovo iznimno vrijedno djelo prava je hrana i pomoć za što bolje upoznavanju istine o čovjeku, istine koja se danas djelovanjem različitih ideologija na mnoge načine dovodi u pitanje ili čak iz temelja mijenja. Šteta je što hrvatski prijevod nije stilski ljepši i dotjeraniji. Nerijetko svojim teškim konstrukcija otežava čitanje. I sam je izvorni talijanski tekst mogao biti napisan na jednostavniji, a tim i jasniji način. Više jasnoće i jednostavnosti u izvorniku, a u prijevodu više vjernosti duhu hrvatskog jezika, ovo bi vrlo vrijedno djelo učinilo još privlačnijim za čitanje i proučavanje.
Dušan Vuletić, dipl. theol.
