Krist i njegova Crkva u svim su povijesnim razdobljima, više ili manje, bili znak osporavan. I u naše je vrijeme Crkva osporavana, ne samo od ljudi koji ne vjeruju, nego i od samih vjernika. Nerijetko su sami članovi Crkve – laici, redovnici i pastiri – svojim nedosljednim životom uzroci osporavanja. No, isto tako, Crkvu se u javnosti nerijetko osporava zbog manjkava poznavanja njezina života, naučavanja i njezine povijesti. To nepoznavanje često je išlo, a i danas ide, toliko daleko da se s pravom može ukazati na postojanje određenih mitova o Katoličkoj crkvi.
U ovoj knjizi američki autor Christopher Kaczor iznosi sedam najraširenijih mitova. Prvi veliki mit je da se Crkva protivi znanosti, da su vjera i razum nespojivi. Suvremena kultura nudi lažni izbor: vjeru ili razum. Autor iznosi mnoge činjenice kojima pobija taj mit.
Drugi veliki mit je da se Crkva suprotstavlja čovjekovoj slobodi i zemaljskoj sreći. Kaczor pokazuje da se Crkva suprotstavlja lažnoj sreći, kao što je poistovjećivanje sreće s bogatstvom, slavom, moći i užitkom, kako bi ljudima otvorila oči za pravu sreću. Svako ne lažnoj sreći u službi je čovjekova da istinskoj sreći.
Treći mit je taj da Crkva mrzi žene. Nažalost, istina je da se kršćani nisu uvijek ophodili prema ženama onako kako se Krist ophodio. A Krist je, nadilazeći zakone i prakse svojega vremena, prema ženama imao stav otvorenosti, poštovanja, prihvaćanja i nježnosti, čime je ukazao na izvorno dostojanstvo koje žena ima u Božjim očima. Pojedini crkveni oci i teolozi u iznošenju svojih neprihvatljivih stavova o ženi nisu imali nikakva uporišta u Božjoj objava. Svoje su seksističke stavove temeljili na pogrešnom tumačenju Objave i, posebno na kulturi tadašnjega svijeta, koji je podcjenjivao ili prezirao ženu. Takve su pogreške činili i drugi poznati mislioci koji nisu bili kršćani. Tako je u 19. st. njemački filozof A. Schopenhauer ustvrdio da su žene inferiorni drugorazredni spol u svakom pogledu. S druge strane, postoje tako lijepi, a puno stariji primjeri crkvenih otaca koji upućuju na isto dostojanstvo žene i muškarca. Tako sv. Grgur Nazijanski (4. st.) pita: Zašto je žena koja krši bračno obećanje preljubnica pa se u njezinu slučaju kršenje zakona najstrože kažnjava, a kada muž počini preljub, ne mora nikomu polagati račun? Ne prihvaćam takav zakon. Ne odobravam takav običaj.
Četvrti veliki mit vezan je uz činjenicu da Crkva ne dopušta kontracepciju. Današnjem čovjeku izloženom snažnoj erotizaciji teško je razumjeti pravi smisao spolnog sjedinjenja – neraskidiva povezanost supružničke ljubavi i rađanja. Ne kontracepciji nije ne ljubavi, nego da potpunoj ljubavi koja se očituje u stvaranju novoga života.
Peti veliki mit je o katoličkoj homofobiji i oglušivanju Crkve o problemu AIDS-a. S tim je usko povezan šesti mit, dase Crkva protivi istospolnim brakovima jer mrzi homoseksualne osobe,i jer ne poštuje prava svih ljudi. Ako bismo se u ovoj problematici osvrnuli samo na pojam ljudska prava, brzo bismo uočili da je od toga stvoren mit. A to se čini svaki put kad se prava izjednačavaju sa željama. Dok svatko može željeti što god hoće, prava se uvijek temelje na ljudskoj naravi, jednostavnije rečeno, na zdravoj logici. Sedmi, posljednji mit, vezan je uz povezanost spolnih zlostavljanja i celibata. Prema tome mitu, jedini i glavni uzrok svih spolnih zlostavljanja koja su počinili svećenici jest svećenički celibat. Nerijetko takav mit podržava i određeni broj svećenika, premda službena istraživanja ne pokazuju da svećenici seksualno zlostavljaju djecu više nego drugi muškarci. Iznoseći brojne podatke istraživanja u SAD-u, autor odlučno odbacuje ovaj mit te tvrdi da pravi problem nije u celibatu, već u pomanjkanju vjernosti: Kad bi svećenici i laici prihvatili ono što Crkva uči o sreći, ljubavi i spolnosti i kada bi živjeli u skladu s tim učenjem, seksualnog zlostavljanja maloljetnika ne bi uopće bilo.
Dušan Vuletić, dipl. theol.
