U početku bijaše Sunce.
Oko njega igrala se Zemlja.
U početku bijaše majka.
S njom igralo se dijete.
Majka mu govorila:
Sunce moje.
U početku bijaše igra.
Iz igre rađale se riječi:
sunce, zemlja, zavičaj,
cvijet, kruh, ljubav,
domovina.
U početku bijaše ljubav.
Na kraju od svega ostaje
svjetlost i ljubav.
I zemlja.
Hrvatska.
Tin Kolumbić
Tko zna gdje se začne pjesma: na nebu ili na zemlji, u visinama ili dubinama bića?! Kako god bilo, ne može se bez nje.
Ova bi se Kolumbićeva pjesma mogla nazvati najkraćim sažetkom Biblije, i to sažetkom za velike i male. Govori o stvarnu i opipljivu svijetu u kojem živimo i danas, i to rečenicama Knjige Postanka, prve biblijske knjige: U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.
Sve tri kitice imaju ključne riječi koje čitatelj shvaća i prima svojim iskustvom, znanjem i predodžbama. Stoga svaki čitatelj ima svoj dojam i svoje tumačenje pjesme pa se jedna te ista pjesma u različitim vremenima ili okolnostima iščitava i poima drugačije, ne samo općenito nego i u duhu jednog te istoga čitatelja. Naime, koliko god razumjeli svaku čestu riječ u svojemu jeziku, ta ista riječ ima neočekivano mnogo značenja, nipošto samo jedno ili dva. Slobodno smijemo ponoviti riječ pjesnika Petra Gudelja: svaka je hrvatska riječ bezdanka jama.
biti, igrati (se), govoriti; Sunce, Zemlja,
majka, dijete
Glagol biti znači: postojati, živjeti, boraviti. U doslovnu značenju, biti znači tući, udarati (usp. već ti ura tuče; srce mu jako udara) ili kucati, lupati (usp. dok mu živo srce bije; lupa mu srce). Od glagola biti nastale su mnoge imenice: bȉlo (puls), bȋt (glavno i neodvojivo svojstvo koga ili čega) i mnogo drugih. Taj se glagol ponajprije odnosi na Boga, tim se glagolom Bog razotkriva čovjeku; čitamo to u Knjizi Izlaska: Ja sam koji jesam, rekao je Bog svoje ime Mojsiju, dodavši neka ga Izraelci zovu Ja jesam[1]. Uočimo da je riječ o sadašnjosti, da oblici sam i jesam predstavljaju jednu osobu, i to prvu. O sebi možemo reći naizgled isto: Ja sam žena. ili: Ja jesam žena; Ja sam muškarac. ili: Ja jesam muškarac. Pročitate li naglas rečenice, jasno ćete shvatiti da nemaju isto značenje, da različito govore o jednoj te istoj imenici. Glagolom biti „ogrnuta su“ su i značenja glagola nalaziti se, javljati se, pokazivati se… i neka druga. Odnose se i na svojstva živih bića, ne samo ljudi.
Glagol igrati (se) nastao je od imenice igra. U temeljnom je značenju glagola igrati kakvo prirodno i neusiljeno kretanje, pomicanje ili gibanje. Primjerice, sudjelovati u kakvoj zabavnoj ili športskoj igri ili izvoditi kakvu radnju u nekoj igri. Povratni glagol igrati se znači zabavljati se, ali može značiti i izlagati se opasnosti (usp. igrati se vatrom; ne igraj se glavom). To je ujedno i ključni dio odrastanja i razvijanja djetetova tijela i osobnosti, još u majčinoj utrobi. To prepoznajemo u doslovnu značenju, primjerice: u izrazima: igra mi oko; zaigralo mi srce; zaigra mi od radosti čedo u utrobi[2].Narodna se kola igraju, a plesovi se plešu. Zato ne čudi što je igra najbolje odgojno sredstvo u odgoju, obrazovanju i stvaralaštvu. (Dao Bog da to počnu primjenjivati roditelji i učitelji.)
Ako bismo imenicama pristupali najjednostavnijim načinom, mogli bismo reći da je Zemlja dio Sunčeva sustava ili kako na Zemlji ne bi bilo života da nema Sunca. Dakle, Zemlja bi bila pusta i nenaseljena, bez ljudi i beživotna. Poman će čitatelj primijetiti da se pojmovi Sunce i Zemlja u prvoj kitici pišu velikim početnim slovom, dakle kao imena planeta. U drugoj su te riječi napisane malim početnim slovom.
Bez Sunca nema ni svjetlosti ni topline, a gdje nema toga dvoga, nema ni radosti. Slično bi se moglo reći o majci i djetetu: ne bi bilo djeteta da nema majke, a to je pak dvoje slika međusobne radosti i ljubavi. Dijete u utrobi čuje i prepoznaje kad govori njegova majka, zato se vlastiti jezik jednoga naroda zove i materinskim jezikom. Glagol govoriti podrazumijeva da čujemo, slušamo, razumijemo i mislimo te možemo odgovoriti jasnim glasovima koji oblikuju riječi i rečenice. Mnoga druga živa bića imaju različite načine priopćavanja ili sporazumijevanja, no ništa nije nalik na govor. Svjetlost, toplina i radost, bilo u prenesenu ili doslovnu smislu, slika su obitelji. Kad majka govori djetetu: „Sunce moje!“, dva su sunca; dijete je majci Sunce, a djetetu je Sunce – majka.
Biti, rađati; igra, riječi, sunce, zemlja, zavičaj, cvijet, kruh,
ljubav, domovina
Bez glagola biti ne bi bilo života na Zemlji: za zemlju kažemo da je rodna, tj. da rađa dobrim plodovima i donosi dobar urod. U korijenu glagola roditi riječ je rod. Zapravo, biti i rađati znači živjeti: imati roditelje, zavičaj, rodbinu; biti u rodu s ostalim potomcima svojih predaka – upoznati i zavoljeti svoj zavičaj i svoj rod, svoj narod. U riječi zavičaj krije se značenje naviknuti se, a drugi mu je smisao: učiti. Zato smo u zavičaju svoji na svome. Djetetu zavičaj postaje srce domovine, a domovina majkom zavičaja. U zavičaju započinje život, smijemo reći da je zavičaj – rodni kraj, ondje gdje se dijete od malena privikava na red, običaje, kulturu u društvu, postajući sve samostalnije. Na osobit način biva prihvaćeno u zajednici, poznaju mu roditelje, djedove i bake, smatraju ga svojim… Danas toga jedva da ima drugdje izvan zavičajnoga sela ili manjega grada.
Rođenje je najstarije, kaže taj isti narod, izričući time da je već u novorođenčetu polog njegovih predaka po ocu i majci, a time i njihovih osobina; stasa, karaktera, sklonosti… itd. Takva je tvrdnja doista i mogla nastati u onim sredinama, manjim mjestima i selima, gdje se bez međusobna pomaganja nije moglo živjeti samo od rada svojih ruku pa su svi živjeli od onoga „što je Bog dao i zemlja donijela“. Upoznati svoj narod znači govoriti riječima svojih predaka, svojega narod, jer najbolje razumijemo materinski jezik, jezik djedova i baka: sve što je u našem puku, običajima i uljudbi. No sve što želimo znati i sve što trebamo naučiti najbolje se spoznaje u književnom hrvatskom jeziku koji izvire iz sva tri narječja; širok je i sveobuhvatan.
Tri imenice iz prve: igra, sunce i zemlja ponavljaju se u drugoj kitici.
Primjećujemo da su riječi zemlja i sunce sada u drugome značenju: zemlja kao tlo ili oblici tla: brda, planine, klanci, klisure, vrtače, otoci, jame, špilje; a sunce kao sve što je nad zemljom: dan ili dnevna svjetlost, tj. zora, jutro, podne, sumrak, suton, večer; kao vrijeme rada ili odmora. Ako u toj zemlji i pod tim suncem postoji igra, tada se smijemo igrati, tj. zabavljati, veseliti se ili se šaliti, igrati se najrazličitijih igara. U dobroj i pametnoj igri, koja nikoga ne ruži niti ponizuje, nastaje mnogo dobra. Takva je igra radost: Iz igre rađale se riječi. Kolike li radosti kad dijete progovori prvu riječ! Dovoljno je slušati mališane kad izmisle riječ dočim vide nešto oku poznato, a uhu nepoznato. Ili kad drugačije shvate ono što su čuli. (Ovdje molim čitatelje da se i sami prisjete takvih riječi, svojih ili svoje djece. Ja se sjećam trogodišnjaka koji je vidjevši dva različita puža (golaća i vinogradnjaka), uzviknuo: „Je li i tebi ljepši kućičar?!“ Na jedno pitanje njegova mi je mlađa sestra odgovorila: „Ne znam pojma.“, tako je razumjela mamin odgovor: Nemam pojma.). Riječ igra može značiti i „zabavljati se neozbiljnim načinom“.
Razmislimo li o sedam riječi koje pjesnik stavlja kao prve među nastalima, uviđamo da ih niže točnim redoslijedom: igru i riječi čedo osjeća u majčinoj utrobi; sunce i zemlju upoznaje u roditeljskom naručju te vlastitim iskustvom, tako i zavičaj. Slično je i s cvijećem, cvijet cvate i miriše na livadi ili u šumi u kojoj je niknuo, sjeme mu raznosi vjetar, a korijen čuva zavičaj. Cvijet cvate ondje gdje je posijan i plod donosi. Iako je cvijet kratkotrajna vijeka, krhak i loman (simbol je mladosti, čistoće, ljepote) ipak ustraje i svake godine cvjeta i širi miris. Tri preostale riječi svi će spoznavati do konca života. I one su, na osobit su način, kao i prethodne, snažno preplitanje simbola: kruha (kao ljubavi i dobrote, Tijela Kristova), ljubavi (kao najvećega dara i isto takva dobra) i domovine (koju nam je dao Bog, u kojoj sve to primismo, koja je time oblikovana).
biti, ostati; ljubav, kraj, svjetlost,
zemlja, Hrvatska
Za razliku od nesvršenoga glagola bijaše (imperfekt gl. bȉti), tj. da radnja, stanje ili zbivanje traje, svršeni glagol òstaje (ostati)izriče da je radnja završena, to jest konačna. Ostati znači zadržati se na jednome mjestu ne dati se ugroziti od koga ili odoljeti komu; biti postojan, trajati… Najkraće: ostati znači opstati.
Riječ ljubav možda je najčešća rabljena „velika riječ“, ali isto tako, i najpogaženija, najoskvrnutija ili kako reče jedan cinik: „najizlizanija riječ“ na svijetu. Jasno je da je ta riječ nastala od glagola ljubiti, to jest dodirom usana izražavati komu ljubav, a taj se dodir nazivao cjelov ili poljubac. U riječi poljubac jasan nam je korijen riječi, u riječi cjelov[3] pak stoji glagol cijeliti (liječiti, ozdravljati) nastao od pridjeva cio, cijel kao i glagoli cijeliti, zacijeliti, iscijeliti. Riječ ljubav svoje potpuno i posvemašnje značenje ima u Bibliji, u mnogim njezinim knjigama, Psalmima, Pjesmi nad pjesmama, no najjasnije i najsnažnije u evanđeljima i poslanicama. Smisao dviju zapovijedi ljubavi[4] sveti je Augustin sažeo u svega pet kratkih riječi: Ljubi i čini što hoćeš.
Riječ kraj znači svojevrsnu konačnu posljednja točku ili čas kada se što završi ili prekine, u razgovoru kažemo „kad povučemo crtu“, i dalje se ne nastavlja; kraće rečeno: konac ili svršetak. Kraj znači i da se može započeti iznova, da dolazi novo.
Riječ svjetlost u ovoj pjesmi na osobit je način jednaka riječima koje označuju um, razum, razboritost, mudrost, to je uistinu dar odozgor jer i svjetlost dolazi odozgor: od svjetlila nebeskih među kojima je najveće Sunce, i nijedno se od njih ne može utrnuti ljudskom moću, niti mu odrediti put. Stara mudrost kaže: Očevi u kuću unose svjetlost, majke toplinu, a djeca radost. Gdje je Sunčevo svjetlo ne može biti tama: Svjetlo u tami sja i tama ga ne obuze[5], kaže ljubljeni učenik. Svjetlila nebeska djelo su Božje, među njima je najveće Sunce. U Zaharijinu hvalospjevu razabiremo da je će nas pohoditi Mlado Sunce s visine[6], a to je mlado sunce Isus, utjelovljeni Bog i Djevičin sin, čineći dobro, hodao svojom (potlačenom) zemljom na Zemlji i ljubio svoje sve do kraja.
Hrvatska je posljednja riječ u pjesmi, pjesnikova i naša domovina; o njoj su ispjevane zanosne pjesme, za nju se živjelo i ginulo. Hrvatska je stvarna zemlja kojom hodimo, na njezinu su tlu naši domovi, u tom su tlu i naš mrtvi, nad tlom i vodama modro je nebo, sve naše molitve i potrebe.
U trima kiticama Tin Kolumbić izrekao je svoj credo, ali i svoju po(r)uku čitateljima. (Imajmo na umu da je pjesnik, rođenjem Hvaranin, završio dominikansku klasičnu gimnaziju, učitelj hrvatskoga jezika, kazališni tekstopisac i režiser, publicist i darovit pjesnik.)
U prvoj kitici nalazimo čitavo čovječanstvo: to jest majku s djetetom i Zemlju, to jest tlo na kojem se živi od svojega rada pod Suncem. Narodima su darovane zemlje. Mnogi su veliki i osvajačku narodi nestali s lica zemlje, a mnogi – stanovništvom malobrojni – opstali su do danas. Hrvati svoju zemlju zovu i Domovinom – dom je ondje gdje je obitelj; Majku Isusovu zovu prisnim imenom Gospa i Kraljicom Hrvata, Advocata Croatiae [7]. Sve su hrvatske pobjede bile pod Marijinom zaštitom, dobivene krunicom i vjerom u Sina njezina; sve je boli hrvatskoga puka ona liječila i plemenite nade podupirala. Na Trškom Vrhu (nedaleko od Krapine), u začudno lijepoj crkvi Majke Božje Jeruzalemske, na latinskomu je jeziku podulja rečenica, u njoj piše i ovo: Marija – početak boljega svijeta[8].
U drugoj kitici prepoznajemo ono što je bit našega naroda: pjesnik Drago Ivanišević reći će da smo Hrvati najprije po jeziku: „Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda, / Hrvatska je riječ koju naučih od majke…[9]“. Ne zaboravimo da je Bašćansku ploča, taj krsni list našega jezika, naroda i pisma isklesala ruka popova glagoljaša. Toliko je znamenitih laika, redovnika, svećenika i biskupa doprinijelo hrvatskom jeziku , kulturi i znanosti. Uviđamo i znamo što znači kad tko komu kaže: Sunce moje!, Čist kao sunce.; Cvijete moj!, Lijep kao cvijet.; Zemljo hrvatska!, Voljena zemljo!; Kruše života!, Dobar kao kruh. U ranome djetinjstvu djeca ne razumiju golem broj riječi, ali ako stariji govore o nečemu njima neshvatljivu, djeca će po različitim svojstvima njihova govora shvatiti je li riječ o dobru ili zlu. Zato se ljubav najjasnije očituje istodobno riječju i djelom. Igra i riječ neodvojivo su povezane živodajnom vrijednošću jer su obje žive; nisu li lijepe i istinite – nevrijedne su.
U trećoj se kitici ponavljaju i sažimaju izabrane riječi izričući tri temeljne ljudske tjelesne i duhovne potrebe: ljubav, svjetlost i zemlju. U posljednjoj kitici svojevrsni je vrhunac, u njoj je samo jedna riječ koje nema u prethodnim dvjema: Hrvatska.
Tek na koncu pjesme uviđamo da svaki stih počinje prvim riječima Proslova Ivanova evanđelja: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.[10] Uzmemo li retke koji slijede iz Proslova kao da se doslovno odnose na stvarno zemaljsko tlo koje Bog, to jest Riječ, daje za stan svakomu narodu: Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;[11] shvaćamo da smo, mi Hrvati, doista dobili domovinu čije je tlo, od
Panonije do Jadrana, bilo natopljeno krvlju prvih kršćana; pa i sami postadosmo kršćanima – narodom Božjim. Dođosmo u novu zemlju, pod novo nebo. Naša himna i naše pjesme pjevaju o ljubavi prema domovini, ne o ratovanju.
Četirima posljednjim stihovima ove kitice pjesnik „doziva“ završetak Hvalospjeva ljubavi[12] ističući da na kraju ostaje ono što sve pokriva. Apostolu je to ljubav, no pjesnik ju je već „uračunao“ i triput ponovio riječ ljubav. Izričitim isticanjem dvaju posljednjih stihova; I zemlja, i Hrvatska, opominje nas da se odgovorno odnosimo prema hrvatskoj zemlji koja nam je darovana: da živimo, ostanemo i radimo, da vjerujemo i svetkujemo, da u svjetlosti hodimo znajući čiji smo i kamo nam je ići.
O pjesniku: https://hbl.lzmk.hr/clanak/kolumbic-tin
dr. sc. Nada Babić
Fotografija: Ivana Grabić
[1] »Ja sam koji jesam«, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: »Ovako kaži Izraelcima:‘Ja jesam’ posla me k vama.« (Izl 3, 14)
[2] Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga. (Lk 1, 41)
[3] O cjelovu i ljubavi, računalnim pretraživanjem vrijedi naći pjesmu Tina Ujevića: Cjeloviti cjelov i ti.
[4] A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.« (Mt 22, 37-40)
[5] Iv 1, 5
[6] …darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira. (Lk 1, 78s)
[7] Naziv Advocata Croatiae, fidelissima Mater!, tj. Zagovornica Hrvatske, najvjernija Majka!
[8] Maria, mundi melioris origo – dionatpisa na crkvi na Trškom Vrhu.
[9] Pjesma Hrvatska, Drago Ivanišević, hrvatski književnik (1907. –1981.).
[10] Iv 1, 1
[11] Iv 1, 4,s
[12] A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav. (1 Kor 13, 13)
