Ljubiti može onaj koji se ne brani
Čitam Lk 6,27 sl.:
„Nego, velim vama koji slušate:
Ljubite svoje neprijatelje,
dobro činite svojim mrziteljima,
blagoslivljajte one koji vas proklinju,
molite za one koji vas zlostavljaju.“
Poznat je to Isusov govor o ljubavi prema neprijateljima. Kao kršćani često se na njega pozivamo, jedni druge na njega podsjećamo i potičemo, navodimo ga i citiramo. No koliko nas može za sebe reći da ga doista živi? Promatrajući sebe i ljude oko sebe, nameće mi se pitanje: je li takva ljubav čovjeku uopće dostižna?
I vlastitim životom i zahtjevima koje stavlja pred nas Isus je ljestvicu postavio vrlo visoko. Pa ipak, vjerujem da je dobro poznavao ljudsku narav i bio svjestan naših ograničenja. Da je smatrao kako je takvu ljubav nemoguće ostvariti, ne bi je od nas ni tražio.
Zašto nam je onda toliko teško približiti se tom idealu – ljubavi koja ljubi čak i one za koje nam se čini da ih je nemoguće ljubiti?
Da bismo mogli ljubiti svoje neprijatelje, potreban je visok stupanj zrelosti.
Kršćani vjeruju da je takvu ljubav moguće postići jedino Božjom milošću, kojom su na osobit način bili obdareni sveci. S tom se tvrdnjom istodobno slažem i ne slažem. Da, vjerujem da su sveci bili obdareni Božjom milošću i da su njezinom snagom postigli visok stupanj savršenstva u ljubavi. No vjerujem i da smo svi obdareni tom istom milošću.
Govoreći Atenjanima o Bogu, sv. Pavao je rekao: „Po njemu živimo, mičemo se i jesmo.“[1] Čovjek je, dakle, protkan Božjom milošću. Božja milost nije nešto daleko i izvan našega života. Ona je već prisutna i djelatna u nama.
Zašto je onda nama kršćanima tako teško živjeti taj ideal? Drugim riječima, što u nama priječi da se toj milosti potpuno otvorimo?
Tu dolazimo do teme ovog članka. Želim progovoriti o tjelesnim i psihološkim obranama koje nam pomažu razumjeti zašto, i onda kada želimo ljubiti, ponekad reagiramo sasvim drukčije. Obrane mogu postati prepreka ostvarenju sebe, razvoju naših potencijala i življenju života punim plućima, ali i našoj sposobnosti za onu ljubav o kojoj govori Isus.
Polazim od teze prof. Ivančića o čovjeku kao biću koje obuhvaća tri dimenzije: duhovnu, duševnu (psihološku) i tjelesnu[2]. Obrane o kojima ovdje govorim pripadaju ponajprije psihološkoj dimenziji čovjeka i povezane su s njegovim egom.
Ego nije isto što i egoizam
Imam dojam da riječ ego, možda osobito među nama kršćanima, ima negativnu konotaciju. Kažemo za nekoga da ima „velik“ ili „jak ego“, pri čemu obično ne mislimo ništa pozitivno. Ego povezujemo sa sebičnošću, a druga riječ za sebičnost upravo dolazi od riječi ego – egoizam. Egoizam (prema latinskom ego: ja) označava sebičnost, samoživost i stavljanje vlastitih interesa na prvo mjesto, često bez obzira na druge ljude ili čak na njihovu štetu.[3] Otuda vjerojatno i taj negativni prizvuk.
No ego i egoizam nisu isto.
Ego je u psihološkom smislu normalan dio čovjekova razvoja. Počinje se razvijati od najranije dobi, a osobito intenzivno tijekom prvih godina života. Za zdrav razvoj čovjeka važan je i zdrav razvoj njegova ega.
Zašto je dobra izgradnja ega važna za duhovni život?
Ako nemaš sebe, kako sebe možeš dati?
Latinska riječ ego znači „ja“, a njezin grčki srodnik glasi ἐγώ (egṓ), također „ja“. U Evanđelju po Ivanu Isus kaže: Ἐγώ εἰμι ἡ ὁδὸς καὶ ἡ ἀλήθεια καὶ ἡ ζωή – Egṓ eimi hē hodòs kai hē alḗtheia kai hē zōḗ: „Ja sam put i istina i život.“[4]
Imati izgrađen Ego, imati svoje JA, za mene znači imati svijest o sebi, svojim granicama, potrebama i vrijednostima. Znači poznavati sebe.
U tom smislu Isus u evanđeljima pokazuje jasnu svijest o tome tko je. Ima stav. Ima svoju volju. Ima sebe. I upravo zato može sebe slobodno predati Ocu: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“[5] Da bih mogao nešto predati, najprije to moram imati.
Za duhovnu slobodu zato je važan dobro izgrađen i zreo ego. Ego, međutim, može ostati nezreo u pojedinim područjima. Osoba tada u nekim životnim situacijama nastavlja osjećati, doživljavati i reagirati na načine oblikovane mnogo ranije, još u djetinjstvu.
Kako će se naš osjećaj sebe formirati tijekom prvih godina života, uvelike ovisi o odnosu s primarnim skrbnicima, najčešće majkom i ocem. Dijete iz svoje okoline prima verbalne i neverbalne poruke te zajedno sa svojim urođenim osobinama oblikuje sliku o sebi, drugima i svijetu. U jeziku transakcijske analize oblikuje se životni skript[i].
Ono što nas je nekada štitilo
Ovdje se možda krije još jedan odgovor na pitanje zašto ego tako često doživljavamo negativno.
Dijete koje odrasta bez dovoljno pažnje, sigurnosti i ljubavi mora pronaći načine kako se nositi s onim što mu je preteško. Razvija obrane koje mu pomažu prilagoditi se okolnostima i zaštititi se od bolnih osjećaja.
U takvim se okolnostima može razviti i negativna slika vlastitog JA. Ono što su meni važne osobe odbacivale u meni postupno počinjem odbacivati i sam. Ako sebe počnem doživljavati kao neadekvatnog, nedovoljno dobrog ili nevrijednog, psiha se pokušava zaštititi od osjećaja koje takva slika o sebi izaziva.
Jer životu je svojstveno prilagoditi se i opstati čak i u nepovoljnim okolnostima.
Zamislite stablo hrasta koje u sebi nosi potencijal da izraste u veliko i snažno stablo, ali raste na oskudnom tlu, bez dovoljno vode, svjetla i hranjivih tvari. Neće se moći razviti u svoj svojoj punoći, ali će se prilagoditi uvjetima i, ako ima barem minimum onoga što mu je potrebno, nastaviti rasti.
Slično je i s čovjekom. U nepovoljnim uvjetima odrastanja neće uvijek moći razviti sve svoje potencijale. Prilagodit će se onome što mu je dano i pronaći načine da se zaštiti i nastavi dalje.
Zato psihološke obrane same po sebi nisu nešto loše. Nastale su sa svrhom zaštite. Problem nastaje kada u odrasloj dobi nastave djelovati i onda kada više ne odgovaraju stvarnoj situaciji. Tada nas mogu kočiti u odnosima i otežavati nam da reagiramo slobodno i primjereno. Budući da su duboko utkane u naš način doživljavanja sebe i svijeta, često ih više ni ne prepoznajemo kao obrane: „Ja sam jednostavno takav.“ „Takav mi je karakter.“
A možda je barem dio onoga što nazivam svojim karakterom zapravo način na koji sam se davno naučio štititi.
Kada se tijelo brani
Kada naš sustav doživi prijetnju, tijelo reagira automatski: možemo se boriti (fight), pobjeći (flight) ili se smrznuti (freeze). Riječ je o reakcijama povezanim s autonomnim živčanim sustavom.[6]
To vidimo i u odnosima. Kada nas netko kritizira, jedna će se osoba povući, zašutjeti ili popustiti, dok će druga uzvratiti napadom. Izvana ta ponašanja izgledaju potpuno različito, ali oba mogu imati izvor u istoj emocionalnoj rani ili traumi. Oba su pokušaj zaštite od doživljene ugroze.
To je važno znati za nas kršćane. Jer, onoga tko se povuče lako ćemo doživjeti kao blagog i mirotvornog, a onoga tko uzvrati kao agresivnog ili „lošeg“ i skloni smo ga osuditi. No povlačenje nije nužno mir, kao što ni borbenost nije automatski za osudu. To su automatski odgovori na nešto što se događa u čovjekovoj nutrini. Dakle, tim mehanizmima čovjeku je sloboda izbora ograničena.
No tijelo nije jedino koje se brani. I vlastiti osjećaji, misli i sjećanja mogu nam postati toliko teški da se od njih pokušavamo zaštititi.
Tada psiha poseže za svojim načinima zaštite – obrambenim mehanizmima ega.
Obrambeni mehanizmi ega
Obrambeni mehanizmi ega nesvjesni su načini kojima se štitimo od osjećaja, misli i unutarnjih konflikata s kojima nam je teško biti u kontaktu. Pomažu nam ublažiti psihičku napetost i sačuvati unutarnju ravnotežu. Problem nastaje kada postanu toliko automatski i kruti da počnu iskrivljavati naš doživljaj sebe, drugih i stvarnosti.
Koji su to obrambeni mehanizmi ega koji su nekada štitili dijete od onoga što mu je bilo preteško, a danas nas mogu priječiti da živimo punim plućima i ljubimo cijelim srcem?
Čovjek je vrlo domišljat kada se treba zaštititi od onoga što mu je preteško. Ponekad se ponašamo kao da se nešto nije dogodilo. Nije me povrijedilo.“ „Nije to ništa.“ Na taj način izbjegavamo uhvatiti se ukoštac s problemom. Problem se ne rješava, nego ostaje. To nazivamo poricanje.
Ponekad bolna iskustva potisnemo. Nešto nam više nije dostupno u sjećanju ili svijesti, iako i dalje može utjecati na naše osjećaje i ponašanje. Radi se o potiskivanju.
Ono što teško prihvaćam u sebi projiciram na druge. Tako npr. verbalno sam nasilan, a optužujem drugog da je verbalno nasilan. Ili nekoga mogu idealizirati jer mi je preteško vidjeti njegove nedostatke, a nekoga proglasiti potpuno lošim jer ne mogu istodobno podnijeti njegove dobre i loše strane. Ponekad ću o svojoj boli govoriti satima, vrlo pametno i racionalno, a da je zapravo ni na trenutak ne osjetim. Ovdje se radi o projekciji, idealizaciji i intelektualizaciji ili racionalizaciji.
Možemo primijetiti i kako se neke osobe u određenim situacijama kao da ponovno pretvore u dijete: dure se, ljute ili upadaju u tantrume[ii] kao da imaju četiri godine. To nazivamo regresijom.
Ili, primjerice, osoba koja duboko sumnja u vlastitu vrijednost može stalno nastojati biti najbolja, najuspješnija ili najvažnija. Takvo nastojanje može biti vrlo iscrpljujuće, a osoba unatoč uspjesima ostaje trajno nezadovoljna sobom: nikako da sama sebi bude dovoljno dobra i uspješna. Može imati potrebu biti bolja od drugih, isticati se i dokazivati vlastitu vrijednost. U pozadini kao da stoji prisila: „Moram biti bolja od drugih, inače ne vrijedim.“ U takvom crno-bijelom doživljaju teško je doći do stava: Ja sam OK i ti si OK[7]. Radi se o kompenzaciji.
Te su zaštite i mnoge druge u određenom razdoblju života zaista imale svoju svrhu. Dijete je pronašlo način kako se nositi s okolnostima i osjećajima koji su mu bili preteški. Drugačije možda ne bi preživjelo.
No što se događa kada te iste obrane unesemo u svoje odrasle odnose?
Kada više ne vidim tebe jer sam u obrani…
Tu se ponovno vraćamo pitanju s početka ovog članka: Kako obrane mogu postati prepreka ljubavi?
Ako se bojim kritike, možda više ne čujem što mi druga osoba govori. Čujem samo napad i počinjem se braniti ili idem u protunapad. Ako projiciram, u drugome više ne vidim zaista njega, nego ono što teško prihvaćam u sebi. Ako nekoga idealiziram, ne volim potpuno stvarnog čovjeka nego sliku koju sam o njemu stvorio. Ako ljude dijelim na dobre i loše, teško mogu prihvatiti da me ista osoba može i voljeti i povrijediti. A još teže mogu ljubiti nekoga tko me povrijedio. Ako svoju bol samo analiziram, mogu mnogo znati o sebi i ljubavi, mogu o njima govoriti i druge poučavati, a ipak ostati zaštićen od stvarnog susreta sa sobom, a time i sa drugima. Nedostupan sam, hladan, odrezan od emocija.
Kada smo ugroženi, branimo se. Teže smo otvoreni za drugoga, teže ga stvarno čujemo i vidimo. Teže smo otvoreni i za Boga. Umjesto slobodnog odgovora potaknutog ljubavlju prema sebi, bližnjemu i Bogu, reagiramo iz potrebe da se zaštitimo.
I tu dolazimo do paradoksa obrane. Ona je nastala da bi nas sačuvala. Nije naš neprijatelj. Nije dokaz da smo loši ljudi. Ona je način kojim se psiha pokušala zaštititi kada je stvarnost bila previše bolna, zastrašujuća ili zahtjevna. Ali ono što nas je nekada možda sačuvalo od boli danas nas može sprječavati da budemo bliski, ranjivi i otvoreni.
Obrana tada više ne štiti samo od boli, ona nas počinje štititi i od ljubavi.
Od obrane prema slobodi
Duhovna i psihološka sloboda nisu isto, ali duboko vjerujem da su međusobno povezane.
Božja milost može čovjeka dotaknuti i mijenjati na načine koji nadilaze ono što psihologija može ponuditi. I za takvu se milost trebamo moliti. No to ne znači da svoj psihološki život trebamo zanemariti. Osvještavanje vlastitih obrana, razumijevanje kako i zašto su nastale te rad na osobnom razvoju mogu nam pomoći da postajemo slobodniji za život, odnose, Boga i ljubav.
O tome mogu govoriti i iz vlastitoga iskustva. Često sam molila Boga za milost oslobođenja od strahova i tjeskobe. Priželjkivala sam da se dogodi čudesan Božji zahvat i da jednostavno doživim iscjeljenje srca. No moja molitva nije bila uslišana na način koji sam očekivala.
Umjesto toga, Bog me vodio dužim i prirodnijim putem – putem psihološkog sazrijevanja, kroz mnogo suočavanja sa sobom, boli i rada na sebi, individualno i u grupi.
Danas vjerujem da su moje molitve uslišane, ali da sam uz ono što sam tražila dobila i put kojim sam do toga trebala doći. I upravo se toga puta danas ne bih odrekla.
Iskustva kroz koja sam prolazila postala su za mene neprocjenjivo blago koje danas koristim i u svojem terapeutskom radu. Vjerujem da zahvaljujući njima dublje razumijem ljudsku ranjivost, bolna iskustva i patnju ljudi koji mi dolaze na terapiju, ali i puteve izlaska.
Možda bih, da sam dobila ono što sam tražila na trenutačan i čudesan način, bila pošteđena mnogih teških iskustava. Ali tada ne bih imala ni sve ono što sam upravo kroz njih naučila o sebi, čovjeku, patnji, ozdravljenju i Božjem djelovanju.
Cilj i put iscjeljenja nije zaratiti sa svojim obranama. Upravo suprotno. Ako je obrana nekada nastala da bi zaštitila ranjeni dio mene, tada se protiv nje ne mogu uspješno boriti novim odbacivanjem sebe. Da bi ranjeni ego ozdravljao, najprije ga moramo upoznati i prihvatiti. Inače nastavlja djelovati skriveno, često bez našega znanja, i upravljati našim reakcijama.
Možda je upravo tu jedan od važnih susreta psihološkog i duhovnog rasta.
Vratimo se našem hrastu.
On nije birao tlo na kojem je zasađen. Nije birao koliko će dobiti vode, svjetla i hranjivih tvari. Rastao je kako je mogao i prilagođavao se uvjetima koje je imao.
Ni mi nismo birali sve uvjete u kojima smo oblikovani. Mnoge svoje obrane nismo svjesno izabrali. Pomogle su nam nositi se s boli, strahom, neprihvaćenošću ili samoćom. Ali danas više nismo ono dijete.
Možemo pogledati sebe s više razumijevanja. Možemo prepoznati ono što nas je nekada štitilo i polako učiti da nam više nije uvijek potrebno. Možemo učiti ostati prisutni ondje gdje smo nekada morali pobjeći, čuti drugoga ondje gdje smo nekada čuli samo prijetnju, postaviti granicu ondje gdje smo se nekada morali povući i ostati otvoreni ondje gdje smo se nekada morali zatvoriti.
I možda upravo tu počinje ona zrelost o kojoj smo govorili na početku.
Ljubiti neprijatelja ne znači nemati granice niti dopustiti drugome da nas zlostavlja. Ali teško je slobodno ljubiti dok drugoga gledamo kroz vlastiti strah, ranu ili obranu. Put prema većoj sposobnosti za ljubav zato vodi i kroz upoznavanje i prihvaćanje sebe: kroz prihvaćanje činjenice da smo se u danim okolnostima razvijali i prilagođavali najbolje kako smo tada znali i mogli te kroz strpljiv rad s onim dijelovima sebe koje bismo najradije odbacili.
To ne znači opravdavati svako svoje ponašanje. Neki naši postupci mogu biti pogrešni i grešni; njima možemo ranjavati sebe i druge. Psihoterapija ih neće nazvati grijehom jer pripada drukčijem području i služi se drukčijim jezikom. Ali može nam pomoći razumjeti što se u nama događa kada, unatoč svojim vrijednostima i iskrenoj želji da ljubimo, uvijek iznova reagiramo na način koji ljubavi ne odgovara.
Ako volim Boga i iskreno se trudim živjeti njegove zapovijedi, a ipak u nekim situacijama ne uspijevam postupati onako kako želim, možda dio odgovora leži upravo u mojim obranama. Ono što izgleda kao nedostatak volje, vjere ili ljubavi ponekad može biti povezano i s duboko ukorijenjenim načinima zaštite koji se aktiviraju prije nego što uspijemo slobodno izabrati svoj odgovor.
Zato put promjene ne mora voditi kroz odbacivanje onih dijelova koji nam se ne sviđaju, kroz samokažnjavanje i prezir prema sebi. Naprotiv, što bolje upoznajemo ono što nas iznutra pokreće, to dobivamo više prostora za odgovornost, drukčiji izbor i ljubav.
Jer ako prema vlastitim ranjenim dijelovima ponovno učinimo ono što je nekada učinjeno nama – odbacimo ih jer nam se ne sviđaju – samo nastavljamo stari krug. Ako ih, međutim, možemo pogledati istinito, odgovorno i s ljubavlju, više se ne moramo toliko s njima boriti.
Tada obrana polako može ustupiti mjesto slobodi.
A sloboda – ljubavi.
Možda upravo u Raspetome vidimo najradikalniju sliku takve ljubavi: ljubavi koja se, premda ranjena i odbačena, ne brani.
Perina Bebić, dipl. theol.
Savjetodavna terapeutkinja
Supervizantica transakcijske analize
📧 [email protected] | [email protected]
🌐 ljubavlijeci.hr
[1] Dj 17,28
[2] Usp. Ivančić, T. (2007). „Hagioterapija – model terapijske antropologije“. Nova prisutnost, V(1), 7–18.
[3] „Egoizam“, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
[4] Iv 14,6
[5] Mt 26,39
[6] American Psychological Association. (2018). Fight-or-flight response. APA Dictionary of Psychology.
[7] Jedno od temeljnih polazišta transakcijske analize jest da svaki čovjek ima vrijednost i dostojanstvo. Takvo je polazište blisko kršćanskom uvjerenju da je svaki čovjek dijete Božje te je kao takav vrijedan poštovanja i ljubavi. Vidi članak: https://mrezerijeci.com/osnovni-koncepti-transakcijske-analize/
[i] U transakcijskoj analizi životni skript označava nesvjesni životni plan koji se oblikuje u ranom djetinjstvu na temelju djetetovih iskustava, odnosa s roditeljima i drugim važnim osobama, poruka koje od njih prima te vlastitih ranih odluka. Taj plan poslije utječe na način na koji osoba doživljava sebe, druge i svijet te na obrasce koje ponavlja u svojim odnosima i važnim životnim situacijama. Vidi članak: https://mrezerijeci.com/osnovni-koncepti-transakcijske-analize/
[ii] Emocionalni ispad svojstven djetetu od 3,4 godine; Vidi: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/31335006/
