„Crkva je Europi i Americi zaostala dvjesto godina. Zašto se ne trgne? Zarobljena u pastoralnom razmišljanju prošlih stoljeća, nesposobna je uhvatiti korak s dubokim promjenama koje su pogodile svijet.“. To su riječi iz posljednjeg intervjua koji je kardinal Martini, poznat milanski nadbiskup, neposredno prije svoje smrti, dao za talijanski dnevnik Correre della Sera. Odjeknule su kao bomba, kao neugodna provokacija. U knjizi Crkva koja dolazi (Salesiana, 2024.) Armando Matteo, Martinijev obožavatelj, profesor fundamentalne teologije i tajnik Dikasterija za nauk vjere, detaljno i sustavno promišlja o Martinijevoj tezi. Argumenti koje iznosi nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Zbog izuzetne zanimljivosti knjigu ćemo prikazati u nekoliko nastavaka. Nakon uvodnog pisma kardinalu Martiniju, u provom poglavlju knjige Matteo opisuje u čemu Crkva kasni. Je li doista riječ o dvjesto godišnjem kašnjenju? Taj izraz Martini je upotrijebio kao hiperbolu, kao figuru namjernog preuveličavanja kako bi što snažnije istaknuo svoj stav i izazvao na razmišljanje.
Nitko ne može poreći promjene koje se događaju na Zapadu. Očito je da se svijet mijenja. No svi ne uočavaju dubinu tih promjena. Matteo tvrdi da je riječ o lomu, da se svijet naglavačke okreće. Ne živimo u epohi promjene: „mi živimo promjenu epohe“ (papa Franjo) i to zahtjeva promjenu u životu Crkve. Napredak u posljednjih četrdesetak godina nije bio pravocrtan nego skokovit. Zapad je postao „zemlja blagostanja“, gdje se nisu promijenile samo izvanjske okolnosti. Promijenio se i čovjek, promijenio se njegov položaj u svijetu. U usporedbi s našim roditeljima te djedovima i bakama, drugačiji smo ljudi.
Matteo nam na primjeru molitve Zdravo kraljice dočarava taj lom. Ta je molitva u prošlosti izražavala stanje čovjeka „izgnanstva“, stanje boli „u ovoj suznoj dolini“, ali i snažne čežnje za nebom, za vječnim spasenjem. Zahvaljujući širenju liberalne kulture koja ruši tabue, zahvaljujući razvoju znanosti i tehnologije, posebno medicinskog i farmaceutskog znanja, dolina suza naših djedova i baka postaje „zemlja blagostanja“. Zapadni čovjek znatno dulje živi, dobro živi, a zahvaljujući dolasku lijekova svih vrsta sve manje trpi od fizičke boli. Bogatiji je, informiraniji, neovisniji, svjestan da ima mnoga prava. Oko sebe ne vidi „dolinu suza“, više ne čeka nikakav raj. Raj je ovdje!
Zapadnjaci žive u udobnijim stanovima, obavljaju lakše poslove, imaju dovoljno novca, puno hrane i pića, u vezama su koje se lako prekidaju, drastično su smanjili broj poroda, a time i vrijeme posvećeno djeci i njihovu odgoju. Iz svoga udobnog stana mogu komunicirati s cijelim svijetom, ne zamaraju se s pitanjima općega dobra. Njima je jednostavno dobro i lijepo. Jedini obzor njihova postojanja je blagostanje. Mjesto obiteljskih obveza zauzima osobni užitak.
Epohalnu promjenu jasno uočavamo po tome kako se shvaća odrastanje, što znači biti odrasla osoba. Promijenila se ideja odraslosti. U očima našim roditelja, djedova i baka, odrastao je onaj tko je u stanju živjeti i raditi za druge, u prvom redu za svoju obitelj, za svoju djecu. Danas više nije tako. Što nije u službi povećavanja ili održavanja postojećeg blagostanja, to više nije u fokusu odraslog čovjeka. Promijenila se i percepcija mladosti: to više nije prijelazno životno razdoblje. Mladi trebamo ostati do kraja života, uvijek u dobroj formi, spremni za uživanje, zadovoljstvo, za život. Moderna odjeća, putovanja, njega tijela – sve je to u službi vječne mladosti. Matteo iznosi vrlo uvjerljivu tvrdnju da mladost „postaje smisao, obzor, svrha, poslanje, krajnji poziv, odredište. Jednom riječju postaje religija. Zapadnjak je sve više uvjeren da mu izvan mladosti nema spasa. Budi mlad i bit ćeš zauvijek spašen!“
Matteo smatra da smo na Zapadu previše vezani uz pastoralni mentalitet koji je bio dobar za ljude koji su živjeli do 1980-ih. Bez „promjene pastoralnog mentaliteta“ (papa Franjo) Crkva se neće moći suočiti s tim dubokim promjenama.
Nastavlja se…
Dušan Vuletić, dipl. theol.
