Danas je Međunarodni dan obitelji koji nas uvijek iznova potiče na promišljanje o našim obiteljskim ozračjima. Već smo u prošlom članku spominjali suvremene stilove roditeljstva u kojima prevladava prezaštitnički odnos prema djetetu što onda može usporiti razvoj djetetove samostalnosti. Današnjoj djeci često nedostaje:
- čvrst i odlučan roditelj
- zdrava raspodjela uloga u kojoj se zna tko je roditelj, a tko dijete
- slobodna nestašna dječja igra bez strukturiranih aktivnosti i roditeljskih upadanja.
Djeca će kroz život steći brojne prijatelje, ali samo jednog oca i majku pa nema potrebe da se i oni „utope“ u tu masu prijatelja, već je nužno da oni njeguju uloge koje su dobili postavši roditelji, odnosno održavanje jasnih i čvrstih granica poželjnih ponašanja. Roditelji često ne prepuštaju djeci da se igraju u skladu sa svojom dobi, već rješavaju njihove sukobe, iz čega ponekad nastanu i obiteljske svađe. Djeca međusobne nesuglasice sama puno brže rješavaju, jer im je potreba za ljubavi i pripadanjem jača od potrebe za moći koja je važna odraslim osobama.
Naravno da ima svakakvih dana, ali svi mi duboko u sebi znamo što nam dominira odgojem te kakva nam je svakodnevna obiteljska energija.
Irena Orlović, neurolingvistička psihoterapeutkinja, kaže kako dijete za koje stalno radimo i koje neprestano spašavamo od loših ocjena, od truda, od posljedica, nikada neće naučiti spasiti samo sebe kada dođu teški dani, a teški dani dolaze svakome. Jer je život jednostavno takav.
Dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković smatra kako odrasli odustaju od roditeljske odgovornosti i brišu granice između psihičkih i odgojnih problema. Pravdaju dječji nemar, neizvršavanje obaveza i agresivnost „emocionalnom opterećenošću“ i/ili bolešću djeteta. Čini se kao da im je lakše da je dijete bolesno nego neodgojeno, jer je odgoj primarno roditeljski zadatak, a bolest rješavaju stručnjaci. No, ponekad ono što zamjeramo djeci nije bolest nego dijete koje nikada nije imalo priliku naučiti granice. A granice se ne razvijaju same od sebe, nego se uče u odnosu, kroz dosljednost, kroz iskustvo da postoje pravila koja vrijede i onda kada nam se ne sviđaju, kroz iskustvo da nelagoda nije nešto što se odmah uklanja, nego nešto što se može podnijeti.
Sve češće nam se roditelji u školi požale kako oni “ne mogu ništa svojoj djeci”, jer njih ne slušaju pa traže stručnu pomoć. Ponekad čak otvoreno kažu kako su nemoćni i da su odustali od svog djeteta, a to je najčešće nakon prethodnih brojnih opravdavanja dječjih neprimjerenih ponašanja i okrivljavanja okoline za ista. Roditelj ne smije odustati od svog djeteta, a stručnjaci mentalnog zdravlja nisu i ne mogu biti zamjena za roditeljstvo.
Dr. sc. Gordana Buljan Flander smatra kako porast agresivnog ponašanja kod djece ne možemo razumjeti kao izolirani fenomen niti kao “trend generacije”, jer se ne radi o tome da su djeca postala lošija nego o tome da sve češće odrastaju bez dovoljno vanjske regulacije koja im je potrebna da bi razvila unutarnju regulaciju. U neurobiološkom smislu dijete uči regulaciju kroz odnos s odraslim koji može ostati miran, dosljedan i prisutan i onda kada dijete nije mirno, ugodno ni suradljivo, pa ako granica nema, a emocije su jake, dijete ostaje preplavljeno, a ako se pritom agresija tolerira ili relativizira, ona postaje način funkcioniranja ne zato što dijete to bira, nego zato što ne zna drugačije.
U takvom sustavu po riječima Buljan Flander, najviše gube djeca koja ne stvaraju probleme, koja uredno dolaze u školu, koja se trude, koja ne viču, ne razbijaju i ne traže hitnu pomoć, jer ona ne dolaze u fokus sustava, ali itekako gledaju i uče. Ono što uče jest da se trud ne isplati, da pravila nisu važna i da glasniji dobivaju više, a to je možda jedna od najopasnijih poruka koje kao društvo možemo poslati djeci.
Winston Churchill je davno zaključio kako je “lakše voditi državu nego obitelj”, ali nemojmo odustajati u svojim obiteljima, „u bitkama“ koje vodimo u svojim malim krugovima velikih ljudi, već ih volimo i pratimo na njihovim životnim stazama.
Nikolina Vugdelija, prof. pedagogije
