Zaljubljen traži onu u koju je zaljubljen. I trudi se pronaći je. Tako bi trebalo biti i kod onoga koji voli. Svakodnevni trud u pokazivanju ljubavi. Ne nužno epohalne i velike geste ljubavi, nego svakodnevne sitnice u kojima se zrcali istina izgovorenih riječi volim te.
Tražim ono bez čega ne mogu zamisliti svoj život, i to traženje je u meni duboko i teško ga je iz mene iščupati. Ono se u meni ukorijenilo i utječe snažno na mene. Na pitanje zašto radim to što radim odgovaram jer mi ta osoba treba, kad mi ne bi trebala ne bih ništa ni činio da je pronađem niti bih sebe mijenjao.
Slično je ponekad i s Bogom. Istinski tražitelj Boga svjestan je duboko u sebi ozbiljnosti spoznaje da mu Bog treba. Onaj koji vjeruje ponekad to čini mehanički i po automatizmu poput lutke na koncu. Na pitanje treba li mi Bog odgovara poput robota i ne primjećuje kako njegov život i potvrdan odgovor na pitanje ne idu već dugo vremena jedno s drugim.
Tako onom koji vjeruje nije teško izgovoriti laž kako bez Boga ne može zamisliti život dok istovremeno radnicima koji za njega rade otima od pravedne plaće koju su zaslužili. I onaj koji će me pokušati uvjeriti kako mu Bog treba svaki dan dok istovremeno gradi karijeru i položaj nepoštenjem i bezobzirnošću isti je kao i onaj prvi.
Površno odgovarajući na pitanje treba li mi Bog pozitivnim odgovorom više niti ne primjećujemo da vjerujemo u Boga koji od nas ne traži nikakvu promjenu na bolje, ne zahtjeva od nas nikakav trud, nikakav napor kako bismo bili savršeniji u odnosu na ono što činimo i radimo.
Kako je moguće da Bog koji mi treba ne zahtjeva od mene ništa? Kako je moguće da jedan takav Bog šuti na zlo koje činim? Svi ćemo pohrliti i potvrditi kako nam Bog treba, ali ništa se od te potrebe za Bogom neće vidjeti u našem životu. Ništa.
I među nama vjernicima ponekad nije ništa drugačije. Reći ću kako mi Bog treba kako ne mogu zamisliti život bez njega, ali nikad se neću pomoliti, nikad neću pokušati obratiti se, nikad neću promijeniti se, ali ću samouvjereno i samodopadno tvrditi kako mi Bog treba.
Možda je s obzirom na naš život i ponašanje unutar vjere ponekad bolje govoriti o postojanju Boga koji mi ne treba. On je tu, vjerujem da postoji, ali njegova prisutnost je poput prisutnosti nekog nepomičnog predmeta ili stvari. Dobar dio života vjerujući u Boga zanemarimo pitanje treba li mi Bog jer smo uvjereni i sigurni u sebe da vjerovati u njega bez promjene i obraćenja znači dokazati drugima Bog mi treba.
Bog koji ništa od mene ne zahtjeva jest Bog koji mi ne treba. I koliko god istinski taj Bog postojao ništa se manje ne razlikuje od čovjeka stranca koji u meni ne izaziva nikakvu potrebu da budem drugačiji.
Bog koji mi ne treba Bog je stranac, i među nama koji vjerujemo u njega ima nas puno koji vjerujemo u takvog Boga. Tom se Bogu povremeno pomolimo ili tu i tamo ga se sjetimo.
Bog koji mi treba sličan je osobi u koju sam zaljubljen i koju volim. I kao što se trudim promijeniti i zbog te osobe i prema njoj tako bi nekako trebalo biti i s Bogom koji mi treba.
Zašto ne osjećam u sebi potrebu za promjenom, zašto u meni nema elana truditi se i boriti protiv sebe kad već tako samouvjereno tvrdim Bog mi treba? Ne osjećam jer nikad nisam ozbiljno postavio pitanje treba li mi Bog i nikad nisam pokušao sebi dati ozbiljan odgovor.
Jer Bog koji mi treba je Bog težak za suradnju i komunikaciju. Bog je to koji zahtjeva i traži nemoguće. To je Bog koji je strašno uporan i jako naporan. To je Bog koji me ne ostavlja na miru. To je Bog koji me bolno podsjeća što bih trebao biti i što stvarno jesam i koliko sam daleko od istinskog sebe, od sebe kao slike Božje.
Bog je to koji nije nimalo ljubazan, Bog je to pred kojim se crvenim i stalno me je sramota kad razgovaramo jer odbija šutjeti i prešutjeli zlo koje činim. Bog je to koji neugodan i dugo dugo ću čekati dok osjetim njegovu ljubav, jer on snažno inzistira da njegovu ljubav moram zaslužiti promjenom života, trudom i naporom. Bog je to kod kojega nema jeftinog milosrđa i ako išta mrzi to je moja linija manjeg otpora i ona rečenica ja sam takav prihvati me.
Bog je to koji me odbija prihvatiti takvim kakav jesam i zahtjeva nemilosrdno ponekad i surovo i bešćutno da se mijenjam i činim dobro. To je ljutiti Bog koji burno reagira kad ga usporedim s Bogom koji mi ne treba. Za sebe izričito tvrdi da on nije Bog koji mi ne treba i da takav Bog ne postoji, da je takav Bog moja izmišljotina kako bih olakšao sebi i opravdao sebe.
Ali, to je i najpošteniji Bog kojega sam susreo i upoznao. Bog je to koji mi otvoreno kaže počni vjerovati pitajući se treba li ti Bog. Onako kako živiš i kako se ponašaš tako ćeš otkriti u kojega Boga vjeruješ. Oni koji vjeruju, ali se nikad ne mijenjaju i nikakva ih savjest ne poziva i ne proziva zbog zla koje čine i žive vjeruju u Boga koji im ne treba. I žive u zabludi da je to onaj Bog iz Pisma, jer je Bog u Pismima Bog koji izričito za sebe tvrdi ja sam Bog koji ti treba.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
