Razmišljanje potaknuto dokumentarcem „Stutz[i]“
[i] „Stutz“ je dokumentarni film o američkom psihijatru i psihoterapeutu Philu Stutzu, dostupan na platformi Netflix.
U jednom dijelu dokumentarca Stutz opisuje tri stvarnosti života koje nitko ne može izbjeći: bol, neizvjesnost i stalan rad. To me potaknulo na razmišljanje.
Konstantno smo u nekom od procesa u koje ulazimo zbog boli ili neizvjesnosti. Taj proces prati stalan rad na sebi. Bez toga nema rasta. Drugim riječima, bol i neizvjesnost, te crne stvarnosti života, mogu postati snažni pokretači našeg razvoja i rasta[i]. One su nešto poput pogona. Treći faktor realnosti je rad. Bol i neizvjesnost tjeraju nas da nešto poduzmemo sa sobom, tjeraju nas da se bavimo sobom, da se bavimo životom.
Konstantno radimo. I na taj način se razvijamo. I na taj način napredujemo. I na taj način rastemo.
Odbijanje te realnosti može imati za posljedicu izostanak rasta, napredovanja i razvijanja.
Iz toga proizlazi da bol i neizvjesnost mogu biti blagoslovi.
Zar to nije i kršćanski pogled na stvarnost?
Zar nije „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham“ (usp. Rim 4,18) upravo to? Ne odustati. Vjerovati. Izdurati i na kraju uspjeti.
Abraham je dobio sina. Izak je dar, no nije li on i nagrada i plod Abrahamova neodustajanja? Meni je to snažno povezano i isprepleteno.
Zar Isus nije govorio o ustrajnosti u molitvi[1]?
„Dokle, Gospodine?“ – mnogi pitaju.
„Dok ne primiš“, kao da odgovara Gospodin[ii].
A što se događa dok ne primiš?
Put.
Put na kojem se ne mijenjaju nužno okolnosti, ali se mijenja čovjek. Mijenja se njegov pogled, produbljuje razumijevanje i obogaćuje doživljaj života.
U psihologiji govorimo o procesima. Procesima traženja. Procesima padanja i dizanja. Procesima napredovanja unatoč tome što nam se često čini da stojimo na mjestu.
No, odjednom se dogodi „kvantni“ skok.
Je li to doista odjednom? Ili su u taj skok utkani svi naši neuspjeli pokušaji da riješimo problem?
Stutz kaže: „Najviši kreativni izraz ljudskog bića je mogućnost da stvori nešto usprkos nevolji. Što je nevolja veća, i prilika je veća.“
Kako mi je samo sjela ta rečenica!
Što je nevolja veća, i prilika je veća!
Prilika za što?
Prilika za rast. Prilika da narastemo do neslućenih visina.
Kao vjernik, u njoj prepoznajem nauk evanđelja. Nauk o ne odustajanju, nauk o mučeništvu, konačno nauk o križu po kojem je Gospodin spasio svijet.
Po čemu ga je spasio?
Po najvećoj mogućoj nevolji koja se može dogoditi ljudskom biću – smrti. Ne prirodnoj smrti, već mučeničkoj. Smrti prije vremena, nasilnoj i okrutnoj.
Bog je po svojoj najvećoj nevolji, po svojoj najvećoj muci ostvario svoj najveći trijumf: spasenje.
Zadao je konačan udarac neprijatelju preko njegova vlastitog alata: smrti. Smrti koja je po Isusovoj ljubavi preobražena u život, u uskrsnuće.
Veličanstveno.
Slika je to koju možemo primijeniti u naš svakodnevni život.
Osim toga, i Isus o tome govori kada govori o nošenju križa[2].
Što znači nositi križ?
Svakodnevno se uhvatiti u koštac s poteškoćama života. S čvrstom vjerom da to ima smisla. S čvrstom nadom da to nekamo vodi. Da slijedi nagrada.
U čemu je nagrada?
Može biti u vječnom životu s one strane, no već sada možemo iskusiti predokus vječnoga života kroz plodove koje donosi naša vjernost Bogu i ustrajnost na putu suočavanja s poteškoćama te rast i sazrijevanje kroz njih.
Kada čovjeka naučiš prihvatiti tu životnu stvarnost – da život zahtijeva stalan rad – kaže Stutz, dao si mu alat za nošenje sa životom. Nisi mu dao rješenje, no dao si mu nešto što može upotrijebiti za ovu poteškoću, ali i za mnoge druge na koje će nailaziti.
Možda je upravo u tome jedna od najvećih životnih mudrosti: ne čekati život bez boli i neizvjesnosti da bismo počeli živjeti, nego naučiti živjeti, raditi i rasti usred njih.
Tako bol i neizvjesnost nisu kraj, već mjesto iz kojeg se raste. Proces koji traje i ne prestaje. Proces u kojem učiš. I tako do vječnosti…
[1] Lk 18,1 sl.
[2] Mt 10,38 i Mt 16,24
[i] Nažalost, nije uvijek tako. Kod nekih osoba koje dugo i teško pate bol i neizvjesnost mogu pridonijeti razvoju depresije i paralizirati njihovu životnu snagu.
[ii] Primanje nije uvijek onako kako je čovjek zamislio. Bog odgovara na naše ustrajne molitve, ali na svoj način i u svoje vrijeme. Naša molitva često postaje put prema Božjoj volji u našem životu koja je mnogo savršenija od naše želje i molitve. Vidi KKC 2734 do 2741
Perina Bebić, dipl. theol.
Photo by Vitaly Gariev on Unsplash
