Ignacije Antiohijski
Kad bismo iz pisama svetog Ignacija Antiohijskog željeli izdvojiti nekoliko ključnih riječi, zacijelo bi nam, onako na prvu, pale na pamet sljedeće: Isus Krist, Bog, čovjek, jedinstvo, zajedništvo, nasljedovanje, suobličavanje, vjera, ljubav i molitva. Ignacije je, naime, naslovnike svojih pisama silno želio učvrstiti u vjeri u Isusa Krista, Boga i čovjeka, želio je u njima raspaliti ljubav prema Njemu i njihovu međusobnu ljubav, želio je da teže prema jedinstvu i zajedništvu s Njim i međusobno, da nasljeduju Njega i suobličuju mu se, da za sve navedeno mole.
Ignacijeva pisma, napisana na putu u mučeničku smrt koju će podnijeti za Isusa Krista, doimaju se kao oporuka, kojom čovjek, na kraju života, želi onima koji ostaju za njim još jednom u srce urezati najvažnije savjete i poticaje, želje i blagoslove… I savjeti i poticaji, i želje i blagoslovi vezani su za riječi, izgovorene ili pak napisane, ili možda tek željene.
Kakve god da jesu, iza riječi uvijek postoji neka nakana, neki sadržaj koji onaj iz kojega riječi izlaze želi komunicirati. I kada ih nazivamo ispraznima, riječi zapravo nisu prazne, nego ispunjene nevažnim sadržajem. Vjernicima u Filadelfiji Ignacije je ovako pohvalio njihova biskupa: „Njegova je šutnja snažnija od onih koji govore ispraznosti” (Fil., I,1). I u pismu Efežanima progovorio je o šutnji kao biskupskoj kreposti: „Pa što više netko opaža da je biskup šutljiv, neka ga više poštuje” (Ef., VI,1).
Iznenadilo me kada sam otkrila da se u Ignacijevim pismima, među svim gore navedenim ključnim riječima, skrila i riječ šutnja. Kao da nam je i nju želio urezati u srce odlazeći s ovog svijeta u krilo Gospodinovo. Evo jednog, čini mi se, jako važnog citata:
„Bolje je šutjeti i biti [kršćanin], nego govoriti, a ne biti. Dobro je poučavati ako onaj tko poučava [to] i čini. Jedan je učitelj, koji reče i postade, a i ono što je šutke učinio dostojno je Oca. Tko ima Isusovu riječ, taj može čuti i njegovu šutnju da bude savršen, da vrši ono što govori i da se pozna po onomu u čemu šuti” (Ef., XV,1-2).
Kršćane se, dakle, može poznavati i po onome u čemu šute. Ponekad naša šutnja može govoriti više od riječi. Stoga je Ignacije i zamolio Rimljane, koji su kod vlasti željeli ishoditi da ne bude predan u smrt, da šute o njemu „jer budete li o meni šutjeli, riječ sam Božja; budete li pak voljeli moje tijelo, ponovno ću biti glas” (Rim., II,1). Ignacije je, dakle, bio čvrsto uvjeren da se njegovo predanje u smrt za Gospodina, gdje će se združiti s Njim, treba odviti u tišini. I to, čini mi se, spada u njegovu želju da Isusa Krista nasljeduje do kraja. Vidio je, naime, da su „Marijino djevičanstvo, njezin porod, kao i Gospodinova smrt, tri zvučna otajstva ispunjena u Božjoj tišini” (Ef., XIX,1).
A što je s nama? Koje bi to situacije u našim životima bile prilike u kojima bi, kako veli Ignacije, bilo bolje da šutimo nego da govorimo o svojoj vjeri?
U kratkom tekstu kao što je ovaj ne možemo odgovoriti na to pitanje. Evo stoga jednog Ignacijeva citata iz pisma Magnežanima, a dublje razmišljanje o toj temi ostavljam svakome od nas:
„Neka nas dirne Njegova dobrota. Naime, kada bi postupao prema našim djelima, već bismo propali. Zato, postavši Njegovim učenicima, naučimo živjeti kršćanski. Tko se zove drukčijim imenom od ovoga, nije Božji. Odbacite, dakle, zli, ostarjeli i ukisli kvasac te se preobrazite u novi kvasac, tj. Isusa Krista. U Njemu se osolite da nitko od vas ne propadne jer ćete po mirisu biti suđeni” (Magn., X,1-2).
Mirisati po Gospodinu – kako lijep izraz! Zamislite, Ignacije ovdje ne veli da ćemo biti suđeni po tome jesmo li mnogo, dobro i lijepo govorili o Bogu, pa čak ni po tome jesmo li o Bogu „govorili” svojim djelima, nego po tome jesmo li mirisali po Gospodinu!
Dao nam Bog da u svim našim riječima i u svim našim djelima, ali i u svim našim šutnjama, mirišemo po Isusu Kristu!
Izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
Fotografija: Ante Vučković
