Svaki se čovjek bar ponekad upita: Što je to Život? Kojemu se i kakvom životu smijemo nadati? A vjernik se pita: Kakav nam to život posreduju sakramenti? Crkva ispovijeda da je našega povjerenja vrijedna Isusova izjava da je on sam “Put, Istina i Život” (Iv 14,6), kako bismo mi imali život u sebi. Taj život, najdragocjeniji dar, ukorijenjen je u Bogu živomu, koji daruje život u izobilju. Crkva vjeruje da je upravo taj Božji život, u svojem bogatstvu i mnogostrukosti, milosno posredovan u sakramentima. Ili, izraženo u sukladnosti sa crkvenom tradicijom, sakramenti su sakramenti života vječnoga.
Isus na posljednjoj večeri u euharistiji ostavlja samoga sebe za život onima koji njega blaguju (usp. 1 Kor 11, 23-29). Ustanova euharistije nije samo gesta želje za pukim sjećanjem, nego realni spomen-čin (zikkaron, anamnesis) Kristove prisutnosti u povijesti. Budući da svi sakramenti svoj vrhunac i ispunjenje nalaze u euharistijskom otajstvu, budućnost svih sakramenata upravo je ovisna o budućnosti euharistijske vjere Crkve. Uostalom, prošlost nas tome jasno uči: u onim crkvenim zajednicama koje su se odbacile vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, svi ostali sakramenti postali su upravo beznačajni, izgubili su svoj istinski temelj i smisao.
Pitanje života, pitanje je uskrsnuća. A vjera u uskrsnuće ima svoje utemeljenje u događaju Kristova uskrsnuća! U tu stvarnost ucijepljena je vjera Crkve u uskrsnuće mrtvih i život vječni. Ako Krist nije uskrsnuo, veli sv. Pavao, “uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša” (1 Kor 15,14). Bez stvarnosti uskrsnuća crkveni navještaj postaje puka iluzija za varljivo pokrivanje ovozemaljskih jada, ali ako je Krist doista uskrsnuo, onda na prvo mjesto dolazi nada, snažena vjerom i djelotvornom ljubavlju.
Sakramenti Crkve sakramenti su života. “Crkva slavi otajstvo svoga Gospodina ‘dok on ne dođe’ i dok Bog ne bude ‘sve u svemu’ (1 Kor 11,26; 15,28). Od apostolskih vremena liturgija teži k svome cilju uzdasima Duha u Crkvi: ‘Marana tha’ (1 Kol 16,22). Liturgija se tako pridružuje Isusovoj želji: ‘Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama (…) dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem’ (Lk 22,15-16). U Kristovim sakramentima Crkva već prima zalog svoje baštine, već ima udjela u vječnom životu, ‘iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista’ (Tit 2,13). ‘I Duh i Zaručnica govore: Dođi (…) Dođi, Gospodine Isuse!’ (Otk 22, 17.20)”. Dakle, nastojanje oko teološki ispravnog tumačenja i liturgijski doživljenog slavljenja sakramenata, istovremeno je trud oko potvrđivanja života: kao ovozemaljskog dara i kao očekivanog eshatološkog ostvarenja ljudske osobe i otajstva Crkve.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.
