Posljednjih mjesec dva želja i pomisao za bijegom od posla, obveza i susreta sa sobom svakim danom je bivala sve veća. Kako su se obveze i projekti privodili kraju, a Božić približavao, promišljala sam gdje se u ovo adventsko-božićno vrijeme najbolje zaputiti. Ideje su bile razne, ali ona o odlasku na južne padine Marjana, do Crkve Gospe od Betlema bila je najprivlačnija. Ta malena jednobrodna crkvica iz prve polovice XV. st. hodočasničko je mjesto brojnih Splićana koji se stoljećima u njoj okupljaju na slavlje prve polnoćke u Hrvatskoj.
I na sam Badnjak, nakon što su sve božićne pripreme obavljene učinilo se pravo vrijeme za bijeg na bicikl. Plan je bio preko Rive do Gospe od Betlema na ranu polnoćku u 16 sati pa brzo doma. Budući sam kasno krenula pomislila sam kako neće biti ništa od svete mise, ali kako se planovi brzo mijenjaju ubrzala sam tempo i što magistralom, što Poljičkom i Zvonimirovom ulicom brzo sam se spustila na Rivu. Kad ondje čovjek na čovjeku. Nikada nisam vidjela toliko ljudi na Badnjak na Rivi. Prošlo mi kroz glavu kako smo svi postali vridni i sve pripremili na vrime. Ali, istini za volju, nikad do tada nisam ni bila na Rivi na Badnjak. Zastadoh kratko. Osjetih šušur i pravac na Matejušku po jednu brzinsku fotografiju i na misu. Sat je već pokazivao pola četiri tako da nije bilo mjesta odmoru. Od Zvončaca prema Marjanu prolaznika je bilo sve manje, tako da je prva pomisao bila kako na misi neće biti puno svita. Kad ono od Kašjuna prema rampi nema slobodnog parking mista. Na putu od rampe prema Crkvici sve veći broj vjernika, a u njenom podnožju jedva da imaš gdje stati. U tom mnoštvu, začuh glas kolegice, smjestih biciklu do nje i zaputih se u crkvicu. Uspinjući se prilaznim stepenicama koje su izgrađene prilikom jedne od obnova crkvice početkom XX.st. ljutila sam se na samu sebe zato što se nikad prije nisam zaustavila kraj Gospe od Betlema. Netom pred svetu misu uspjela sam se probiti kroz mnoštvo i pokloniti pred oltarom Kristova rođenja pred kojim sam osjetila kako je ljutnju zamijenila radost. Radost zbog pogleda na reljef Kristova rođenja u središtu i likovima sv. Jeronima i sv. Pavla Pustinjaka s lijeva i s desna. Taj kameni triptih vjerna je replika reljefa iz XV.st. koji se čuva u Riznici Splitske katedrale. Razdijeljen je pilastrima, a nad njim je luneta sa prizorom Raspeća s likovima Bogorodice, sv. Ivana Evanđelista i Marije Magdalene. Moram priznati kako me se reljef iz crkvice dublje dojmio negoli original koji sam ljetos imala priliku vidjeti. Ostadoh zatečena, koliko okupljenim vjernicima, toliko i ljepotom kojom unutrašnjost Crkve Gospe od Betlema zrači, a po završetku svete mise i zajedništvom svih vjernika koji su se nakon mise počastili fritulama i kuhanim vinom. Lijepo društvo i sad već veći krug dobro poznatih ljudi sam brzo ostavila u namjeri za brzim noćnim usponom do križa i još bržim povratkom kući. Trebalo se još spremiti i poći obiteljski na polnoćku, a nagodinu ćemo lipo svi Gospi od Betlema jer vrijeme leti i više se ne vraća.
„Život se mora živjeti unaprijed, no može se razumijeti samo unatrag.“
Sören Kierkegaard
Ivana Grabić, lic. theol.
