Izbor Rimskoga prvosvećenika u pravom je smislu riječi veoma važan događaj u Crkvi, koji zaokuplja pozornost ne samo katolika nego i drugih kršćana, a zbog značenja pape kao moralnog autoriteta i pozornost cijeloga svijeta. Sredstva društvenog priopćavanja temeljito prate sva društvena događanja, pa tako i sve promjene u vrhu Crkve. Činjenica je, ipak, da je mnogo toga što je povezano s izborom pape skriveno od očiju javnosti te potiče još veću znatiželju i kod vjernika i kod nevjernika. Širem je krugu ljudi manje poznato kako se izbor pape odvijao tijekom povijesti Crkve. „Konklave, koje su danas postale svojevrsni ‘zaštitni znak’ izbora pape, nisu se oduvijek primjenjivale prilikom izbora Rimskoga prvosvećenika, a ni kardinali, kojima je danas povjeren izbor pape, nisu oduvijek bili njegovi izbornici. Kad je utemeljio Crkvu, Isus Krist je izabrao Petra za apostolskog prvaka i postavio ga za Vrhovnog pastira čitavog Božjega naroda. Nakon Petrove mučeničke smrti Rimska je Crkva, svjesna svoje važnosti zbog Petrova apostolskog prvenstva, činom izbora Rimskog biskupa izabirala novog poglavara Crkve, kojega se od IV. stoljeća uobičajilo nazivati papom, a u kasnijim vremenima Rimskim prvosvećenikom.“ Načelno je papinska služba doživotna, ali je moguć i papin odstup što smo vidjeli ne tako davno, u veljači 2013., kada se papa Benedikt odrekao papinske službe.
Papa Ivan XXIII.
Poslije smrti pape Pija XII. za njegova je nasljednika 1958. godine izabran patrijarh Venecije, kardinal Angelo Giuseppe Roncalli, koji je uzeo ime Ivan XXIII. U to vrijeme Crkva se mučila s različitim poteškoćama: osuda svijeta, antimodernizmom, nevjerom, ateizmom, potrebama otvaranja svijetu i dr., a svakomu je papi dužnost vječnu nauku Crkve naučavati jezikom svoga doba. Ivan XXIII. otvorio je novu stranu u povijesti Crkve. Novoga Petrova nasljednika mnogi su zbog visoke životne dobi smatrali “prijelaznim papom” i nisu očekivali da će taj sedamdesetsedmogodišnjak donijeti neke značajne promjene ili poduzeti važne iskorake u životu Crkve. U kardinalskom zboru uživao je glas pobožnog i dušobrižnički usmjerenog pastira koji je skladno povezao pastoralno usmjerenje i diplomatsko iskustvo. Na osobnost i snažno izraženu tradicionalno katoličku duhovnost novoizabranog Pape najviše su utjecali kućni obiteljski kršćanski odgoj i njegovi duhovni odgojitelji. Premda po naravi jednostavan i spontan, nije se nikada zadovoljavao jeftinim rješenjima. To osobito saznajemo iz pisama obitelji i duhovnog dnevnika što ga je počeo pisati od četrnaeste godine i vodio ga sve do kraja života. Teološki obzor pape Ivana XXIII. bio je proširen najprije radom u Ustanovi za širenje vjere, a zatim iskustvima koja je tijekom duljeg razdoblja stjecao u diplomatskoj službi. Susretao se „s islamom i islamskim svijetom, uspostavio je kontakte s ekumenskim patrijarhom, posjećivao zemlje na Bliskom istoku te je sudjelovao u akcijama spašavanja Židova pred nacističkim progonima za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.“ Ta su ga diplomatska iskustva učinila osjetljivim za pitanje misija i otvorenim za ekumensku suradnju. Sluh za socijalne probleme upio je odmalena, odrastajući u skromnim uvjetima seoske obitelji s brojnom djecom. Premda je gotovo tri desetljeća proveo kao crkveni diplomat, nikada se nije osjećao kao kurijalni službenik, nego kao dušobrižnik. Spomenute značajke, kao i neke druge osobine iz biografije pape Roncallija itekako su se odrazile i na njegov novi stil vladanja i način upravljanja Crkvom u duhu kolegijaliteta. Nije htio vladati autokratski, slušao je i podnosio i drukčija mišljenja, cijenio je i poštovao biskupe kao svoju subraću u apostolskoj službi, nije bio “zatočenik Vatikana” kao njegovi prethodnici, nego je išao među ljude, posjećivao crkve, bolnice, zatvore i sjemeništa. U međuvremenu, bilo je posve jasno da papa Ivan neće moći završiti Koncil. Počeo je ozbiljno pobolijevati, ali je sve do svoje smrti 1963. imao na srcu obnovu Crkve i zacrtani nastavak Koncila. Njegova je smrt oplakana kao nijednog pape prije njega, kako u Rimu i Katoličkoj Crkvi, tako i u cijelome svijetu. U svojem razmjerno kratkom pontifikatu papa Ivan XXIII. objavio je osam enciklika (okružnih pisama cijeloj Crkvi), od kojih su najpoznatije Mater et magistra (Majka i učiteljica) o socijalnom nauku Crkve te Pacem in terris (Mir na zemlji), enciklika o miru. Ostat će poznat i po svojemu posredovanju u diplomatskom rješavanju ondašnje Kubanske krize, kad su se zaoštrili odnosi između SAD-a i Sovjetskog saveza što je čovječanstvo dovelo na rub rata. Započeo je dijalog s ondašnjim komunističkim režimima u srednjoj i istočnoj Europi da bi olakšao položaj katoličkih vjernika i Crkve u tim zemljama. Zbog svoje dobrote i jednostavnosti nazvan je Papa Dobri. Bio je velik čovjek koji je „svojim rukama zagrlio srce svijeta.“ Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2000., a papa Franjo proglasio ga je 2014. svetim.
[1] Ivan Jakulj, Izbor Pape od svetoga Petra do Benedikta XVI., Crkva u svijetu, Split, 2007., 5. Autor u knjizi donosi pregled povijesti zakonâ o izboru pape i povijesti pravnih ustanova koje su s izborom pape tijesno povezane. Tumačeći važeći zakon o izboru pape ukazuje na to da on nije plod samo suvremenih crkveno-pravnih postignuća nego više izraz višestoljetnoga povijesnog iskustva Crkve.
[2] Nediljko Ante Ančić, Drugi vatikanski sabor. Kratki prikaz, Crkva u svijetu, Split, 2016., 15.
[3] Vjera Marini (Smiljana Rendić), Svojim je rukama zagrlio srce svijeta, Glasnik sv. Antuna Padovanskoga 2 (1963.) 7, 9-10, ovdje 9.
