„Svaki put kad papa umire zasja novom snagom stvarnost Crkve, jedine organizacije već dvadeset stoljeća neprekidno prisutne u toku povijesti,“[1] riječi su katoličke novinarke Smiljane Rendić kojim opisuje smrt pape Ivana XXIII. u svom članku Svojim je rukama zagrlio srce svijeta objavljenom u Glasniku sv. Antuna Padovanskog. U drugom tekstu opisuje početak pontifikata pape Pavla II.: „O papi Ivanu govorili su da je otvorio prozor u Vatikanu. O papi Pavlu sada govore da je otvorio vrata.“[2]
Papa Pavao VI. (1897.-1978.)
Za nasljednika Ivana XXIII. izabran je 1963. Giovanni Battista Montini, nadbiskup Milana, koji je uzeo ime Pavao VI. Po svojem porijeklu, duhovnom usmjerenju, izobrazbi i životnom putu bio je vrlo različit od svojega prethodnika. Otac mu je bio dobrostojeći direktor novinske izdavačke kuće i političar. Poslije ređenja 1920. studirao je crkveno pravo na učilištu Gregorijana, a potom na Papinskoj diplomatskoj akademiji u Rimu. Gotovo tri desetljeća djelovao je u Državnom tajništvu Svete Stolice obavljajući različite poslove. Godinama je bio bliski suradnik pape Pija XII. radeći istodobno kao dušobrižnik studenata i akademika. Godine 1954. imenovan je nadbiskupom Milana, vrativši se u dušobrižništvo pokazao je socijalnu osjetljivost i u tom smjeru poduzimao različite inicijative. Kardinal Montini bio je aktivni sudionik prvog koncilskog zasjedanja premda se nije često javljao za raspravu. „Slovio je kao umjereni progresist, dobar poznavatelj Rimske kurije i svih otpora koji su se u njoj javljali prema novom usmjerenju koje je donio Ivan XXIII.“[3] Na konklavama smatrali su ga jednim od glavnih favorita za novoga papu. Odmah po izboru na tu službu najavio je da će nastaviti održavanje Koncila. Bio je odlučan nastaviti započeto djelo svojega prethodnika zalažući se za ostvarivanje reformi na svim područjima. Osobito se zauzimao da se koncilski dokumenti donesu sa što većom većinom saborskih otaca. Pritom je trebalo s puno vještine i strpljivosti posredovati između tzv. “napredne” većine, koja se zauzimala za obnovu, i “konzervativne” manjine koja je smatrala da se Crkva ne treba mijenjati. U raspravama su veliku pozornost privlačila važna pitanja o biskupskoj službi, odnosu kolegija biskupa i pape te o ponovnoj uspostavi trajnoga đakonata u Crkvi. Pavao VI. najavio je i neke važne planove: osnivanje Vijeća biskupa, što će se poslije ostvariti ustanovljenjem Biskupske sinode, te reformu Rimske kurije. Početkom 1964. Papa je poduzeo znamenito hodočašće u Jeruzalem, gdje se susreo s Carigradskim ekumenskim patrijarhom Atenagorom, što je svjetska javnost s velikom pozornošću pratila. To je bio veliki iskorak prema izmirenju između Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkava te povlačenja međusobnih izopćenja iz godine 1054. Te su povijesne geste snažnije nego same riječi dale Koncilu ekumensko usmjerenje. Zbog svojih putovanja (obišavši svih pet kontinenata) nazvan je „Apostol mira“ i „Papa hodočasnik“. Postao je papa dijaloga s nesjedinjenim kršćanima; s pripadnicima nekršćanskih religija, pa čak i s ateistima i suvremenim svijetom. Proveo je u djelo liturgijsku obnovu, a s njome i narodne jezike uveo u liturgiju. Njegovi važniji dokumenti su: enciklike Ecclesiam suam (1964.), Mysterium Fidei (1965.), Humanae vitae (1968.), Populorum progressio (1967.), apostolsko pismo Octogesima adveniens (1971.) i Evangelii nuntiandi (1975.), apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu. Srž veličine Pavla VI. i njegova trenutka u Crkvi je u tome da „on insistira na istini čovjeka, na istini svijeta koji se od istine udaljio – da insistira na tome premda zna da će ga svijet samo čuti, ali možda ne i poslušati.“[4] Njegov se pontifikat sve više ocrtavao kao „jedno grandiozno shvaćanje dužnosti, dužnosti bez obzira na uspjeh, dužnosti čak sa sumnjom u neposredni uspjeh. (…) Možda je zato ovaj Papa najviši suvremeni izraz čovjeka.“[5] Pavao VI. je vjerujući u Boga vjerovao i u čovjeka, a ljudi vjeruju onome koji pokazuje da je siguran u ono što naučava. Proces beatifikacije Pavla VI. Pokrenut je za pontifikata pape Ivana Pavla II., a papa Franjo proglasio ga je svetim 2018. godine.
Silvana Burilović Crnov
[1] Vjera Marini (Smiljana Rendić), Svojim je rukama zagrlio srce svijeta, Glasnik sv. Antuna Padovanskoga 2 (1963.) 7, 9.
[2] Berith (Smiljana Rendić), Papa u Ujedinjenim Narodima, Glas Koncila 4 (1965.) 20, 7-10.
[3] Nediljko Ante Ančić, Drugi vatikanski sabor. Kratki prikaz, Crkva u svijetu, Split, 2016., 34.
[4] (Smiljana Rendić), Papa naše stvarnosti, Glas Koncila 3 (1964.) 5, 1-2, ovdje 2.
[5] Isto.
dr. sc. Silvana Burilović Crnov
