Za majke kažemo da imaju neki nagon u sebi. Taj ih nagon goni da se stalno brinu da djeca nisu gladna, gola i bosa, da se ne izgube i da ne trpe. Mi smo i Marijina djeca. Bog je i u nju stavio, normalno, majčinski nagon. Nema sumnje da ju je taj nagon stalno gonio da se brine za svog Sina. S tim je nagonom uznesena na nebo. Uznesena je, naime s tijelom i dušom. Mi smo Tijelo Kristvo. Tijelo Krista uskrnuloga. Po kršetnju smo sjedinjeni s njim. On je glava, a mi njegovi udovi. Majka Marija nas ne može nikako odvojiti od njega. Njezin pogled na njega obuhvaća i svakog od nas. Vjerujem.
Jacques Fesch u svom Dnevniku obljavljenom u knjizi Za pet sati ću vidjeti Isusa, žali protestante koji nemaju Mariju za majku. Kad pomišlja na Isusa, a svaka je molitva satkana i od mašte, dolazimo bi mu pred dušu kao Raspeti. Sve su nam prostorije i crkve pune križeva, najčešće s korpusom. Uskrsnuloga teško možemo zamisliti. Da ga zamišljamo dok je hodao po Nazaretu, Galileji i Judeji, već je potreban neki napor. Rasepti nam dolazi pred oči u tren oka. Majka Marija nam dolazi najčešće kao nježno biće koje drži Dijete u naručju. Doji ga. Smješi se. Blaga je. Mila. Lijepa. Nježna. Majka. Uvijek Majka. Gotovo da je drukčije ne možemo zamisliti ili doživjeti. Tako Bog hoće. Tako je Duh Sveti izveo da nam po njoj daruje mnoge i mnoge darove. Posebno darove nježnosti, a u naše nam je vrijeme to potrebnije nego ikada. O, kako je svijet surov. Tehniciziran. Ekranziran. Monetiziran. Hladan. Bezdušan. Napadan.
Eto, po nagonu se Majka Marija brine da budemo siti. Puni milosti. Nahranjeni svim darovima. Napojeni mlijekom milosrđa. Brine se da budemo odjenuti svim krepostima. Oružjem svjetlosti. Da se ne gubimo u ovom opakom svijetu. Da ne trpimo. O, kako to spojiti s Raseptim i s Majkom Marijom kojoj je sedam mačeva zabodeno u dušu?
Spomenuti Jacques Fresch je stalno doživljavao Marijinu utjehu u svojoj ćeliji dok je čekao giljotinu. Samo mu je jedna Zadravomarija donosila više utjehe nego svi psalmi, ili samo jedna Zdravo Kraljice. Dovoljan mu je bio jedan zamišljaj Marijina lica i već ga je ispunjala radost. Radost. Radost. Sati koje proživljavam mirišu na najčišći ljiljan. U moju se dušu ulijeva obilje miline tako da mi srce pjeva od zahvalnosti. Veliča duša moja Gospidna… teku mi slatke suze jer se čaša prelijeva… Neshvatljivo je, a opet tako razumljivo i blisko. Duh Sveti nije apstraktan. On je Sila i sve sile prirode koristi za naše dobro. Tako i silu Marijina majčinskog nagona. Kažemo da milost ništa ne poništava nego sve uzdiže.
Vjerujem da oni koji su u prisnoj vezi s Majkom Marijom daleko manje trpe. Vjerujem da joj Bog daje povlasticu da svoje štovatelje zaštiti od velikih patnji.
Bazilije M.
Tiskano izdanje: Katolički tjednik
Photo by Wolfgang Rottmann on Unsplash
