Molitva je – baš kao i svaki ljubavni odnos – i pitanje strasti. Puno više od pukoga razgovora s Bogom, ona je bliska razgovoru ljubavnika. Zahtjeva intimnost, iskrenost, predanost, svoje vrijeme i mjesto te, konačno, naročitu vrstu pozornosti koja se duguje i pruža samo nekomu nama bitnomu. Rijetko koji trenutci bivaju tako osobni i naši kao oni molitve. Poput plača ili smijeha od srca – molitva otvara i objavljuje ono što nam leži na duši. Suočava nas sa samima sobom, privodi nas k Drugome u kojem naše lice, kao odraz, odsjeva posve drukčijim sjajem i značenjem. Nalik je čarobnom času kad sebe ugledamo u odrazu očiju osobe koju volimo te tako sami postanemo dionici njihove ljepote.
Molitva zamire onda kada čovjek izgubi svoju osobitu strast za susretom s Bogom. Ma koliko puta ponavljana, izgovorena, ma koliko dugo i često govorena, ona gubi na svojoj vrijednosti upravo onog trenutka kad postane samo navika. Ono i suviše ljudsko.
Kad se strast pretvori u običaj, događaj u rutinu, razgovor u monolog, iskrenost u glumu, intimnost u pretvaranje, susret u skrivanje, predanost u posesivnost…tada molitva prestaje. Promeće se u puko naklapanje. Bajanje, magiju, prazan ritual. U nešto toliko perverzno da oponaša samu izgubljenu strast. Kao riječi “volim te” izgovorene uprazno, bez ikakva dubljega pokrića.
I postaje nešto što je na korak do bogohuljenja. Toliko otuđujuće ružno i strano da samom Bogu zvuči kao psovka.
lic. theol. Hrvoje Petrušić
