Večeras pred Tvoje noge
spuštam sva svoja dobra djela.
Ostavljam ih Tebi. Čini s njima što Ti hoćeš.
Sprži ih. Spali. Nek ih nema ako Ti se tako svidi!
Čini što god Ti drago,
samo daj da u vremenu što mi je preostalo
kročim bez tereta nanizanih dobrota.
Oslobodi mi večeras dušu
od svih sjećanja na moja dobročinstva.
Pritišću me. Sapinju mi ruke i noge.
Bojim se da bih moga i zakasniti k Tebi
koliko su teške spone pamćenja dobrota.
Predugo sam pamtio sebe i svoje pute,
daj da odsada pamtim ljude i njihova lica.
Predugo sam brinuo se za se,
daj da unaprijed skrbim za dobrotu nepoznatih ljudi
i čuvam ljepotu Tvojega svijeta.
U mojim je riječima oduvijek bilo najviše mene.
Daj da odsad i moje riječi služe samo Tebi.
Isprazni me. Isprazni me od mene i moje dobrote.
Ako ipak išta od mojega smatraš vrijednim,
uzmi i smjesti u svoje dvore.
Ja bih da mi posve ispraznih nutrinu,
da se potom sam useliš u nju
i sobom samim posvetiš moju prazninu.
dr. sc. fra Ante Vučković
Kolajna od šutnje, Salesiana, Zagreb, 2019., str. 66.
