Priprava za 3. vazmenu nedjelju (A)
Vazmeno vrijeme koje započinje otvorenim grobom može se usporediti s rukama koje su otvorene za primanje darova i milosti. Otvorene ruke vazmenoga vremena pune se na dan Pedesetnice, kada su Isusovi učenici silaskom Duha obučeni silom odozgor. U toj sili oni navještaju evanđelje pa tako danas u prvom misnom čitanju apostol Petar kao glasnogovornik Dvanaestorice drži svojim sunarodnjacima Židovima, i svima koji borave u Jeruzalemu, javni govor u kojem izlaže otajstvo događaja Isusa Krista. Premda im Petar otvoreno spominje kako su upravo oni Isusa razapeli i pogubili, ton govora je pomirben i poticajan. Potpuno je u skladu s Isusovim riječima na križu „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34) i s darom Duha praštanja koji uskrsli Isus daruje svojim učenicima. U tom Duhu Petar poziva sve kojima se obraća da, bez obzira na svoje prijašnje stavove, povjeruju u uskrslog Isusa. Dar praštanja ne uskraćuje se nikomu tko ga želi primiti. Bog ljubavi objavljuje se svakomu tko želi čuti njegov glas.
U svom javnom govoru apostol Petar uvelike se služi sredstvom koje sadrži javnu Božju objavu svijetu: Svetim Pismom. Gotovo polovica odlomka njegova govora koji se danas čita citat je iz Ps 16,8-11 primijenjen na uskrslog Isusa. Davidova rečenica „Jer mi nećeš ostavit’ dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.“ (Ps 16,10), ne može se prema apostolu Petru primijeniti na samog Davida čije je tijelo istrunulo u grobu. Tim riječima David je navijestio uskrsnuće Isusa Krista i tako posvjedočio da je Bog koji govori u Pismima rekao svoju konačnu riječ u svome Sinu.
U drugom čitanju opet nam govori apostol Petar. Pozivajući nas na svet i ćudoredan život, on nam istovremeno stavlja pred oči sliku Boga kao Oca i kao Suca. Premda se na prvi mah te dvije slike čine kao dvije suprotnosti, one zapravo jedna drugu osvjetljuju. Božje očinstvo ne označava samo to da sve što postoji ima svoj izvor u Bogu. Božje očinstvo uključuje mnogo dublji odnos zajedništva ljubavi i odgovornosti čiji su kriteriji objavljeni u Pismu i u Kristu. Oni koji Boga nazivaju Ocem ne smiju živjeti ispraznim životom koji im namriješe njihovi oci (usp. 1Pt 1, 18), nego po Božjim zapovijedima i na temelju Kristova odnosa s Ocem.
Apostol Petar u ovom kratkom odlomku daje nam divno svjedočanstvo vjere u Božju bezuvjetnu ljubav prema nama. Bog je prije postanka svijeta i prije stvaranja čovjeka predodredio da će se objaviti u Isusu Kristu nama na spasenje. Postankom svijeta započelo je teći vrijeme koje će kao što ima svoj početak, imati i svoj kraj. Ali kad ovdje Petar govori o kraju vremenâ kao vremenu Kristova dolaska, to se ne odnosi na kronološki dovršetak vremena, nego na ispunjenje vremena smislom – Logosom. Bez Božje prisutnosti u ljudskoj povijesti, vrijeme ostaje prazno, a Božjom objavom u Isusu Kristu, ono se ispunja i nastupa kraj vremenâ kada svatko po vjeri u njegova Sina stupa u neprolazno i nadvremensko zajedništvo s Ocem.
Na putu u Emaus vraćamo se ponovno na odnos Božje objave u Pismu i u Kristu. Pođemo li u razmišljanju o današnjem odlomku iz evanđelja po Luki od njegove posljednje rečenice, vidimo da su dvojica učenika iz Emausa, kad su se vratili u Jeruzalem ostalim učenicima ispripovjedili dvije stvari: „ono s puta“ i „kako ga prepoznaše u lomljenju kruha“.
Pođimo i mi tim redom i prisjetimo se najprije „onoga s puta“. To je put iz Jeruzalema prema Emausu udaljenom šezdeset stadija, što je negdje između jedanaest i dvanaest kilometara. To bi bilo oko dva i po sata prosječnoga hoda. Putnici su dva Isusova učenika, koji nisu pripadali užem krugu Dvanaestorice. Jednomu se ne spominje ime, a drugi se zvao Kleofa, po predaji muž jedne od triju Marija koje su bile podno Isusova križa. Zato se ta Marija i naziva Marija Kleofina (Iv 19,25).
Ne znamo u kojem se trenutku Isus pridružio učenicima na putu, ali baš iz Kleofine rečenice „Za si ti jedini stranac u Jeruzalemu“ čini se da je to bilo blizu Jeruzalema. Ali to nije toliko ni važno. Važno je što se putem događalo, a to je Isusovo otkrivanje ovoj dvojici učenika što u svim Pismima piše o njemu. Podsjetimo se da se ovdje riječ „Pisma“ odnosi samo na Stari zavjet, jer Novi, premda je postojao kao stvarnost, još nije postojao kao Pismo.
Dvojica učenika znali su što se ovih dana s Isusom dogodilo u Jeruzalemu. Oni su mislili da to znaju bolje i od svoga suputnika, jer još nisu prepoznali da je to sâm Isus. Zato su mu potanko ispripovjedili sve što se dogodilo i čak mu otužno dali do znanja da taj Isus Nazarećanin nije ispunio njihove nade. Rekli su mu i za priče žena koje su vidjele anđele u grobu, ali to ih je samo zbunjivalo. U svakom slučaju, dvojica učenika u svemu tome nisu došla do zaključka da su se u Isusu ispunila Pisma. To je vjerojatno zato što su oni očekivali ispunjenje Pisama onako kako su to općenito očekivali Židovi u ono vrijeme: doći će Mesija iz Davidova potomstva, oslobodit će narod od svih njegovih neprijatelja i ponovno uspostaviti Davidovo kraljevstvo. Oni su se nadali kralju koji će sjediti na Davidovu prijestolju, a ovomu kralju prijestolje je bilo križ na kojem je razapet. Oni su očekivali da će Mesija uništiti njihove političke neprijatelje, a ovaj Mesija je uništio neprijatelja koji se zove smrt, i to tako što je smrt podnio, a onda uskrsnuo iz groba. Oni su očekivali kralja koji će učvrstiti granice svoga kraljevstva, a ovaj je rekao za sebe da nije kralj od ovoga svijeta i propovijedao o Kraljevstvu Božjem koje je u svijetu prisutno kao kvasac. Nevidljivo je kad se pomiješa s tijestom, ali vidiš njegovo djelovanje.
Dvojica učenika nisu ništa mogli shvatiti zato što su Pisma čitala u pogrešnom smjeru. Oni su istraživali Pisma tražeći u njima što se tek ima dogoditi, umjesto da su, iz onoga što se dogodilo i događa, razumjeli Pisma. Upravo tako postupa Isus. On im, polazeći od toga što se s njime dogodilo, tumači što u svim Pismima od Mojsija i proroka, ima o njemu. Isus nije očekivao da će učenici čitajući Pisma sami predvidjeti sve što će se s njim dogoditi, nego je očekivao to da će, sad kad se sve dogodilo, shvatiti da je to ono što već piše u Pismima, i da će povjerovati. Tako nam je Isus dao i jednu uputu za osobno čitanje i primjenu Svetoga pisma, a to je da ga čitamo kao ogledalo u kojem prepoznajemo i upoznajemo sebe u Božjem svjetlu i tako hranimo i učvršćujemo svoju vjeru u Isusa Krista koji je prisutan u Pismima, a ne da predviđamo da će se nešto iz Pisama ispuniti onako kako smo mi u svojoj glavi zamislili.
Isusovo tumačenje Pisama na putu u Emaus događa se svaki put kada mi kao kršćani čitamo Stari zavjet, prepoznajući u njemu navještaj Kristova pashalnoga otajstva, a to se posebno svečano slavi u liturgiji Vazmenoga bdjenja kada se Pisma čitaju pod svjetlom uskrsne svijeće koja se postavlja pokraj ambona.
Eto to je „ono s puta“ kada je dvojici učenika gorjelo srce, ali im se još nisu otvorile oči.
To se dogodilo kada su ušli u kuću. Ne vani, ne na putu, nego u kući. Vani se prije toga dogodila tipična scena istočnjačke gostoljubivosti (koja je uostalom vrlo slična našoj), a to je da se gosta bez prestanka nutka i gotovo ga se prisiljava da uđe u kuću i sjedne za stol. Pa kao što piše u Poslanici Hebrejima gdje se aludira na Abrahama i Lota. „Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!“ (Heb 13,2), tako sada Kleofa i drugi učenik ugošćuju onoga koji je neusporedivo uzvišeniji od anđela (usp. Heb 1,1-14).
Slijedi trenutak u kojem Isus uzima, blagoslivlja, lomi i daje kruh, kako je to kod Židova običaj na početku jela. U tom činu učenici ga prepoznaju. Kao da je Isus lomljenjem kruha razderao zastor koji im je zatvarao oči i sad kad su im se oči otvorile događa se ono najneobičnije: Isus im iščezava s očiju.
Ali nije teško protumačiti što znači njegovo iščezavanje s očiju nakon što je blagoslovio i razlomio kruh. Zapravo, to su protumačila već sama dvojica učenika kad su se iste večeri hitro vratila u Jeruzalem i rekla ostalim učenicima da su ga prepoznali u lomljenju kruha. Sveti Luka ovo što ćemo reći nije napisao u evanđelju, ali ne bismo se trebali čuditi da su učenici iz Emausa dotrčali u Jeruzalem s razlomljenim kruhom u ruci i podijelili ga s ostalim učenicima jer su shvatili da je Isus koji im je iščeznuo iz vida tjelesnih očiju ostao prisutan među njima.
