Priprava za svetkovinu Pedesetnice (A)
U izvještaju iz Djela apostolskih (2,1-11) koji se čita na dan Pedesetnice upada u oči jedna riječ koja se ponavlja u gotovo svakoj drugoj rečenici. To je riječ svi: Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu; Svi se napuniše Duha Svetoga; Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: „Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci?; svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.“
U nastavku, koji je izostavljen u današnjem prvom čitanju, stoji još: „Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: ‘Što bi to moglo biti?’“(Dj 2,12). Ali onda slijedi i rečenica: „Drugi su pak, podrugujući se, govorili: ‘Slatkog su se vina ponapili!’“ (Dj 2,13).
Što možemo zaključiti iz navedenih podataka?
Riječ svi u ovom odlomku odnosi se na dvije skupine. Prva su oni koji su bili okupljeni svi zajedno na istome mjestu i koji su napunili Duha Svetoga. Doznajemo i to da su svi oni bili Galilejci. Druga skupina svih žitelji su različitih zemalja koji su došli u Jeruzalem slaviti Pedesetnicu i svi su bili zadivljeni što svatko čuje na svom jeziku kako Galilejci puni Duha Svetoga razglašuju veličanstvena djela Božja.
Jedna skupina svih oni su koji govore, druga su oni koji slušaju, dive se, razumiju one prve na svom jeziku, ali su zbunjeni i pitaju se što bi to moglo biti. Ipak, zbog svoje otvorenosti i jedna i druga skupina svih ujedinjuje se u jednu zajednicu koja aktivno sudjeluje u događaju Pedesetnice. Možemo slobodno reći da ih ujedinjuje Duh Sveti koji ne silazi na pojedinca u nekom privatnom obliku, nego na članove zajednice vjernika. Svi, i oni koji propovijedaju i oni koji slušaju. postaju u Duhu Svetom ujedinjeni kao različiti udovi jednoga tijela: tijela Kristova. U Prvoj poslanici Korinćanima apostol Pavao kaže da nitko ne može reći „Gospodin Isus“ osim u Duhu Svetom (1 Kor 12,3b) i to kaže upravo u kontekstu govora o krštenicima kao jednom tijelu. U tom smislu, jasno je da moći reći „Gospodin Isus“ ne znači samo moći izustiti te riječi, nego moći pokazati svoju pripadnost jednom tijelu zajedno sa svima koji vjeruju u Krista. A biti dio Kristova tijela i pokazati njegov jedinstvo ne može se bez Duha Svetoga koji nas, sa svim našim različitostima, povezuje u jedno. Jedinstvo u različitosti djelo je Duha Svetoga jer to je zajedništvo ljubavi koja nas ujedinjuje u jedno, a da ne dokida ničiji osobni identitet. Tako u izrazu svi nije riječ o nepovezanoj masi, nego o uređenoj zajednici konkretnih ljudi čije različitosti nisu izvor sukoba nego su skladno povezano kao mnogi udovi jednoga tijela.
Uz one za koje se kaže svi u opisu Pedesetnice u Djelima apostolskim u nastavku spominju i drugi (Dj 2,13) koji se prema tom događaju odnose na sasvim drukčiji način. Oni se podruguju. Vjerojatno nema gorega stava koji čovjek može zauzeti prema čovjeku. Ruganje nije samo omalovažavanje nego najružniji oblik isključivosti. Protivljenja, rasprave i sukobi koliko god bili žestoki i bolni još uvijek znak su uvažavanja drugoga kao sebi ravna čovjeka, pa čak i neki oblik zajedništva. Možda nije baš najljepši primjer, ali je znakovito koliko u nesretnoj povijesti ljudskih ratova ima primjera međusobnoga poštivanja ratničke časti. Tako, na primjer, David premda je imao priliku s leđa pogubiti svoga progonitelja kralja Šaula, to ne čini, a Šaul kad je to doznao odgovara: „Pravedniji si od mene jer ti si meni učinio dobro, a ja sam tebi učinio zlo. A danas si okrunio svoju dobrotu prema meni, jer me Gospodin predao u tvoje ruke, a ti me nisi ubio.“(1 Sam 24,18-19).
David ne postupa prema Šaulu kao prema manje vrijednoj osobi. On se s njime ne slaže. U sukobu su. Ali kad Šaul pogine, David se neće radovati što je porazio neprijatelja nego će plakati za junakom.
Potpuno pozitivan i još bolji primjer poštivanja druge osobe možemo naučiti iz Isusova odnosa prema učenicima. Premda je on učitelj, oprao im je noge. Premda je od njih neusporedivo veći, on svoje učenike ne zove slugama nego prijateljima. Premda su ga u kritičnom trenutku napustili, on ih nakon uskrsnuća ne osuđuje nego ponovno poziva i daruje praštanje kao učinkoviti dar Duha Svetoga.
Scena u kojoj uskrsli Isus uvečer nakon svoga uskrsnuća dolazi učenicima te „dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’“ (Iv 20,22) može se usporediti s trenutkom stvaranja kad je Bog čovjeku u nosnice udahnuo dah života. Do toga trenutka čovjek je bio samo neživo zemljano tijelo, ali kad je primio Božji dah postao je živa duša. Tako su i Isusovi učenici uvečer na dan njegova uskrsnuća bili kao neživa tijela zatvorena u grobu, a darom Duha Isus u njih udahnjuje novi život. Isus slabosti svojih učenika nije izvrgao ruglu, nego im je oprostio i dao im moć da i oni opraštaju drugima.
Nakon Pedesetnice kada je taj dar postao očit i razumljiv svima, učenici će početi slobodno propovijedati Kristovo evanđelje obraćajući se onima koji ga nisu prepoznali pa su ga razapeli. Propovijedat će im bez osuđivanja ili predbacivanja, s blagošću s kojom se odgaja nezrelo dijete. Čak i kad budu izrugani bilo zbog svojih grijeha bilo zbog svoje nade, Isusovi učenici neće se rugati svojim progoniteljima, nego će ljubavlju svjedočiti svoju vjeru.
Taj dar učeničkog svjedočenja daje se svima koji otvorena srca primaju darove Duha Svetoga. A Duh Isusove učenike koji su primili dar praštanja osposobljuje da i oni mogu drugima praštati i naviještati Kristov mir svim ljudima svijeta.
Fotografije: fra Ante Vučković
