Priprava za 7. vazmenu nedjelju (A)
U nedjelju između blagdana Uzašašća Gospodinova i Pedesetnice odlomak prvog čitanja iz Djela apostolskih prikazuje nam skupinu Isusovih učenika koji su se nakon Isusova uzašašća vratili s Maslinskog brda u Jeruzalem kako bi ondje čekali ispunjenje obećanja da će primiti Duha Svetoga. U toj skupini bila su jedanaestorica učenika, ali i žene od kojih se poimence spominje samo Marija, Isusova majka. Uz njih tu su i osobe koje se nazivaju Isusovom braćom.
Premda se tradicionalno među apostolima na dan Pedesetnice u našoj ikonografiji prikazuje samo Marija, nema razloga da iz te zajednice isključimo i ostale koje su spomenuti u današnjem odlomku. Štoviše postoji dobar razlog da istaknemo njihovu prisutnost jer to znači da Duhom nisu ispunjeni samo oni imenom poznati apostoli, nego širi krug Isusovih učenika, poput onih sedamdeset i dvojice drugih učenika koje Isus poslao propovijedati Kraljevstvo Božje (Lk 10,1-12). Oni predstavljaju sve mnoštvo onih poznatih i nepoznatih žena i muškaraca koji kroz čitavu povijest u različitim aspektima života svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista.
To svjedočenje nerijetko uključuje i patnju o čemu se govori u drugom čitanju iz Prve Petrove poslanice. Patnja je sastavni dio života svakoga kršćanina jer je bila i sastavni dio života Isusa Krista. Premda patnja ne gubi svoju dimenziju boli i muke, ona kod onih koji patnju podnose kao Krist rađa plodom radosti. Stoga se zbog patnje koja pogađa vjernike ne treba sablazniti niti je se stidjeti. Štoviše, i u patnji se trebamo radovati i slaviti Boga. Ne zbog same patnje, nego zbog toga što patnja koju podnosimo zbog Kristova imena pokazuje da u nama prebiva Duh Božji koji donosi plodove radosti i Slave.
U odlomku svoje molitve koja se čita u današnjem evanđelju Isus svojim učenicima govori o svojoj proslavi kod Oca onom slavom koju je imao kod Oca prije negoli je svijeta bilo. Te tajnovite riječi upućuju ne samo na Isusovu egzistenciju prije njegova dolaska na zemlju, nego i na činjenicu da su i vrijeme i vječnost i prostor i beskraj ispunjeni njegovom prisutnošću. Kada govori o svojoj proslavi kod Oca i o svojoj proslavi u onima koje mu je dao Otac, Isus govori o sebi kao o onomu u kojemu se ostvaruje zajedništvo Boga i ljudi. Povjerovati u Isusa Krista znači biti uvjeren da se smisao moje ljudske egzistencije nalazi i otkriva samo u njemu i da je u njemu izvor istinske životne radosti. Zbog toga je u svim životnim situacijama kršćanin sposoban za radost i po tome se oni koji su povjerovali u Krista razlikuju od svijeta. Koliko god čovjek radio na kvaliteti svoga života, svi stojimo pred pragom smrti. No onima koji vjeruju da se taj prag može prekoračiti zajedno s Kristom, život ima svoj smisao i ljepotu i onda kada po kriterijima svijeta ne postiže željeni uspjeh.
Isus je došao spasiti čitav svijet, ali pomalo čudno u ovom odlomku on kaže da Oca ne moli za svijet nego za one koje mu je dao, a koji su u svijetu. Radi se o jednoj od onih tvrdnji u Evanđelju po Ivanu gdje riječ „svijet“ označava tamu koja ne prima svjetlo, to jest realnost koja se opire Isusu i njegovim učenicima. Takav svijet ne može ući u Isusovu molitvu i ostati svijet. U Iv 16,33 Isus je rekao svojim učenicima da će u takvom svijetu imati muku, ali ih je istodobno ohrabrio rekavši da je on pobijedio svijet. Sada ih ohrabruje i molitvom koja i nakon njegova odlaska s ovoga svijeta učenicima predstavlja čvrsti znak jedinstva s Bogom i jednih s drugima.
