Priprava za 2. vazmenu nedjelju (A)
Opis prve kršćanske zajednice u Djelima apostolskim ističe temeljne vrijednosti kršćanskog društva koje se očituju u zajedništvu materijalnih i duhovnih dobara. Iz konteksta je očito da autor teksta ne govori o nekoj konkretnoj kršćanskoj zajednici nego o tome kakva bi trebala biti svaka kršćanska zajednica. Predmetom je stalnih rasprava koliko se treba doslovno shvatiti tvrdnja „Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako je tko trebao“, ali je taj tekst u Crkvi bez sumnje nadahnjivao i još nadahnjuje mnoge oblike života u bratskoj zajednici.
Podatak da su prvi kršćani svakodnevno hrlili u hram govori bez ikakve primisli o njihovoj ukorijenjenosti u židovske oblike pobožnosti, što znači da tekst potječe iz vremena prije raskida između kršćanstva i službenog židovstva. To jasno svjedoči kako su kršćani sami sebe smatrali baštinicima obećanja koja je Bog obećao ocima (Abrahamu, Izaku i Jakovu), a sada ih ispunio u Isusu Kristu.
Lijepa slika koju je kršćanska zajednica uživala u narodu također je prikazana u idealnom obliku, ali i ona bez sumnje ukazuje na stvarnu ulogu koju kršćani trebaju imati kao sol zemlje i svjetlo svijeta. Svjesni smo da je svaka kršćanska zajednica sastavljena od slabih i grešnih ljudi, ali ona zbog svojih slabih strana ne smije izgubiti iz vida ideal postojanosti u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvi. Jedino ako je usmjerena prema tom idealu ona postaje mjesto na koje Gospodin okuplja spašenike.
Odlomak iz Prve Petrove poslanice pohvala je Bogu za njegovo djelo spasenja u Isusu Kristu. Po njegovu uskrsnuću kršćani su nanovo rođeni jer se imaju čemu nadati ne samo na ovom svijetu nego i na nebesima. Stoga sadašnje trenutno stanje žalosti i kušnje nije razlog za očaj, nego je usmjereno konačnoj proslavi. Takvim stavom apostol Petar želi utješiti kršćanske zajednice u Maloj Aziji koje su izložene progonstvima. Budući da tamošnji kršćani nemaju izravno iskustvo susreta s Kristom lako se događa da malakšu na svome putu. Ali navodeći taj nedostatak Petar ističe pozitivne karakteristike onih kojima se obraća. Iako ga nisu vidjeli, oni Krista ljube i u nj vjeruju. Ljubav i vjera, uz već spomenutu nadu u ovom tekstu doista predstavljaju stožerne teološke kreposti koje svoju svrhu ispunjavaju u konačnom spasenju dušâ, ali su već sada izvorom radosti i klicanja.
Tema kušnje u vjeri na svoj način prisutna je i u odlomku današnjega evanđelja. Nakon ukazanja Mariji Magdaleni koja je došla na Isusov grob (usp. Iv 20, 11-18), istoga dana uvečer Isus se ukazuje i svojim učenicima. Znakovit je dolazak uskrslog Isusa kroz zatvorena vrata. Opis njegova dolaska među učenike veoma je kratak i nije jasno želi li se istaknuti to da Isus u svom uskrslom tijelu može proći i kroz fizičke prepreke, ili se radi o tome da je Isus zatvorena vrata jednostavno otvorio. Ovo drugo značenje racionalno je lakše objasniti, ali je njegova poruka zapravo snažnija. Naime, ako je uskrsli Isus prošao kroz zatvorena vrata, tu imamo samo podatak o tome da je njegovo uskrslo tijelo preobraženo i više nije podložno fizičkim zakonima. Ali što nam to znači za naš praktični život? Čini mi se važnijim za naš vjernički život to da je uskrsli Isus otvorio vrata, jer su ih učenici zatvorili iz straha, pa je Isusovo otvaranje vrata čin kojim on svoje učenike oslobađa tako da mogu smjelo naviještati njegovu uskrsnu poruku. Ovom tumačenju ide u prilog i to što su se otvorila i vrata Isusova groba, premda je on sigurno mogao izići iz groba i kroz zatvorena vrata.
U svakom slučaju, stavši posred učenika Isus ih pozdravlja: „Mir vama“. Te riječi više su od običnog pozdrava. One su Isusov dar učenicima koji su zbunjeni i prestrašeni i to ne samo od Židova. Osim ljubljenog učenika, nijedan od njih nije se našao pod Isusovim križem, i stoga Isusov pozdrav mira označava ponovnu uspostavu zajedništva između njega i njegovih učenika.
Simboličnom gestom u kojoj je dahnuo u svoje učenike, Isus od njih ‘stvara’ nove ljude koji ne postaju samo živa duša kao Adam, nego i primatelji Duha Svetoga, koji se očituje u opraštanju i uspostavi zajedništva između Boga i čovjeka.
Te prve večere među učenicima nije bio apostol Toma, pa ova perikopa obuhvaća i sljedeći prvi dan u tjednu kad se zajednica ponovno okupila. Sada je tu prisutan i Toma, koji nije vjerovao ostalim učenicima da su vidjeli Isusa. On, da bi povjerovao, želi sam opipati Isusove rane, koje bi potvrdile da je uskrsli Isus onaj isti koji je bio raspet, umro i pokopan.
Isus udovoljava Tominoj želji. Ponovno, nakon osam dana uskrsli Isus dolazi među svoje učenike. Opet su vrata zatvorena, a Isus kroz njih prolazi ili ih otvara. Opet pozdravlja riječima „Mir vama“ te se odmah obraća Tomi. Takvim smještajem Isusova susreta s Tomom, evanđelist opisuje očito već uhodanu redovitost kršćanskih sastanak prvoga dana u tjednu. Ali isto tako ističe i činjenicu da je privilegirano mjesto susreta s uskrslim Kristom zajednica njegovih učenika. Uskrsli Krist mogao se ukazati Tomi bilo kojeg drugog dana i nasamo, pokazati mu svoje rane, dati mu da ih opipa i uvjeriti ga da je ustao od mrtvih. Međutim, Isus to radije čini u zajednici koja se okuplja u njegovo ime i time poručuje da se autentični osobni susret s Bogom doživljava u zajednici vjernika, a ne izvan nje.
Primjer za to je Toma koji je sada vidio i povjerovao. No glagoli vidjeti i povjerovati ovaj put nisu u potpuno istom odnosu kao kad ljubljeni učenik „vidje i povjerova“ (Iv 20,8) na Isusovu grobu. Naime, ljubljeni učenik je vidio prazan grob i povoje, a ne samoga uskrslog Isusa. Njemu su već sami znakovi uskrsnuća bili dovoljni da povjeruje. Takvu vjeru Isus očekuje i od Tome. To je vjera na riječ i svjedočanstvo drugih učenika, i zato Isus kaže Tomi „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“.
