(Didaché – Upute apostolske)
U vrijeme apostolskih otaca – Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog i Polikarpa Smirnskog – nastao je i spis čiji je autor nepoznat: Didaché ili Upute apostolske. Taj spis nije dobio ime na temelju toga što bi ga sastavili apostoli, nego jer je pisac u njemu prenio apostolski nauk i način života Crkve odmah nakon apostola. Baš kao što ni Apostolsko vjerovanje nisu sastavili apostoli, nego ga zovemo tako jer sadrži bitne točke vjerovanja koje su nam oni predali.
Upute apostolske zapravo su svojevrsni oblik katekizma koji je nastao krajem prvog stoljeća i koji je imao veliku važnost u prvoj Crkvi. U njima možemo pronaći prve liturgijske upute i opise krštenja i euharistije, poziv na pomirenje prije liturgijskog sastanka, tekst molitve Oče naš s napomenom da ju treba moliti tri puta dnevno, savjete o postu, informacije o ondašnjoj crkvenoj organizaciji, tj. o službama u Crkvi. Ima tu i mnogo duhovno-moralnih poticaja, sastavljenih u obliku govora o putu života i putu smrti.
Pogledajmo prvo uputu o sakramentu krsta: „Što se pak tiče krštenja, ovako krstite: pošto ste sve to prije izrekli, u živoj vodi krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ako li nemaš živu vodu, krsti u drugoj vodi; ako ne možeš u hladnoj, onda u toploj. Ukoliko nemaš ni jednu ni drugu, triput izlij vodu po glavi u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Upute apostolske, VII,1-3).
Zar nije divna spoznaja da su prvi kršćani kao nešto posve prirodno doživljavali mogućnost različitih načina na koje će se odviti prvi i temeljni sakrament kršćanske inicijacije? Naravno, pod uvjetom da se sačuva ono bitno: riječi koje označuju da se krštenje događa onako kako je Gospodin naučio apostole, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28,19), i voda. A voda je mogla biti rijeka ili jezero, mogla je biti hladna ili topla, a mogla je biti i voda triput izlivena iz neke posude na glavu krštenika, upravo onako kao što se danas redovito običava. U ovim važnim uputama o tako važnom sakramentu ne nalazimo ni najmanji trag na temelju kojega bi se dalo naslutiti da je u poapostolskom vremenu netko osuđivao onoga tko je krstio drukčijom uporabom vode ili pak da je netko bio uznosit jer je krštavao baš na taj način. Očito je da je različitost bila shvaćana kao samorazumljiva, pa čak i kao nužna da bi se, u situacijama u kojima nije moglo biti moguće obdržati onaj prvotni oblik krštavanja – u vodi tekućici, sačuvalo i prenosilo ono što je najvažnije – samo krštenje.
Ove me riječi iz Uputa apostolskih potiču na razmišljanje o jednom drugom, danas aktualnom i vrlo ozbiljnom pitanju: Kako je došlo do toga da se unutar Katoličke crkve događaju tako teške podjele među onima koji sakrament euharistije slave na različit način – po tzv. tradicionalnom obredu, na latinskom jeziku, ili po obredu proizašlom iz liturgijske obnove Drugoga vatikanskog koncila, na narodnom jeziku? Možemo se, na istome tragu, pitati i kako je došlo do toga da vjernici ponekad zapadaju u napast uvjerenja da misa u ovoj ili onoj zajednici, u ovoj ili onoj župi, kod ovog ili onog svećenika, vrijedi više negoli misa u nekoj drugoj zajednici, u nekoj drugoj župi, kod nekog drugog svećenika.
Zar nije riječ o jednom te istom sakramentu, o jednom te istom obredu, o jednom te istom okupljanju naroda Božjega sa svojim Gospodinom, o jednoj te istoj gozbi ili pak jednoj te istoj žrtvi?
Autor Uputa apostolskih posve je jasan po tom pitanju. Iz njegovih riječi, točnije iz riječi kojima je prva Crkva slavila euharistiju, a on nam ih je prenio, očito je da temeljni stav okupljene kršćanske zajednice treba biti zahvala: zahvala nad čašom, zahvala nad razlomljenim kruhom (usp. Isto, IX,1-2), zahvala za dar blagovanja euharistijskog vina i kruha ali i zahvala Ocu zbog njega samoga, zbog dara stvorenosti, zbog Očeva prebivanja u našim srcima, zbog dara spoznaje, vjere i besmrtnosti (usp. Isto, X,1-4). Zanimljivo je da na koncu riječi u kojima je autor prenio molitvene euharistijske obrasce onoga vremena, nalazimo i ovaj komentar: „Prorocima dopustite da iskazuju hvalu kako žele“ (Isto, X,7). Pritom nije nimalo dao naslutiti da bi redoviti ili pak proročki način iskazivanja hvale smatrao više ili manje vrijednim, a kamoli vrijednim unutarcrkvenih rasprava i podjela.
Prema Didahistu (tako se često naziva autora Uputa apostolskih), tj. prema prvoj Crkvi, bitna je uloga euharistije okupljanje Crkve u jedno. Svjedočanstvo o tome pronalazimo u riječima zahvale nad razlomljenim kruhom: „Kao što ovaj razlomljeni kruh bijaše po brjegovima raspršen pa sabran postade jedan, tako neka se tvoja Crkva s krajeva zemlje sabere u tvoje kraljevstvo jer tvoja je slava i moć po Isusu Kristu u vijeke“ (Isto, IX,4) i u riječima zahvale poslije blagovanja: „Spomeni se, Gospodine, Crkve svoje: izbavi je od svakoga zla i usavrši je u svojoj ljubavi pa je posvećenu saberi od četiri vjetra u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio jer tvoja je moć i slava u vijeke“ (Isto, X,5).
Jedini kriterij prema kojem se može razaznati da je euharistijska žrtva ili euharistijsko blagovanje „čisto“ jest kriterij mira među onima koji zajedno žrtvuju i blaguju: „U dan Gospodnji sabrani lomite kruh i zahvaljujte, pošto prethodno ispovjedite svoje prijestupe da vaša žrtva bude čista. Nitko tko se spori sa svojim drugom nek’ ne dolazi na vaš sastanak dok se ne pomire kako ne bi okaljali vašu žrtvu“ (Isto, XIV,1-2).
U vremenu kada, nažalost, spor oko načina slavlja euharistije biva sve aktualniji, dobro nam je razmisliti o riječima autora Uputa apostolskih i poslušati ovaj njegov savjet: „Ne izazivaj raskol, već zavađene pomiruj (Isto, IV,3).
Izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
