Prošla godina je završila s poznatim tragičnim događajem u osnovnoj školi u Zagrebu koji je zasjenio sva događanja nakon toga. Traumatski događaji poput ovog, koji se dogode iznenada i brzo, izmaknu nam tlo pod nogama. Ovakve tragedije najčešće utječu na puno širi krug ljudi od “samo” onih direktno uključenih. Stoga nije nimalo neobično što je ova tragedija duboko potresla i cijeli školski sustav. Uplašeno i bespomoćno osjećaju se i djeca, i roditelji i učitelji.
U tijeku je osmišljavanje različitih mjera za povećavanje osjećaja sigurnosti u školama. Puno je prijedloga, protokola i strategija kako zaštititi našu djecu u školi i oko škole. Vrijedi istaknuti mišljenje Nedjeljka Markovića, predsjednika udruge Pragma, koja potiče razvoj demokratske političke kulture: „Zaštitarima nije mjesto u školama pa da štite škole kao što štite banke. Moraju biti osnovne mjere, poput kamere i ulaza po najavi uz pametne brave, uz provjere svih onih koji rade sa djecom i mladima. A ostatak je nastavak rada na socijalnoj, emocionalnoj, medijskoj, financijskoj i ostalim pismenostima naše djece, na njihovom mentalnom zdravlju i učenju za život. Umjesto kulture straha – kultura empatije i pomoći. Umjesto kulture detektora – kultura dostojanstva i mira.“
Prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, specijalistica opće psihijatrije i subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije i forenzičke psihijatrije, smatra kako sve pomalo izmiče kontroli uslijed permisivnog stila odgoja djece koji ona naziva – društveno prešutno, prihvaćeno i odobreno zapuštanje djece, odgojno i pedagoški. Ona ističe kako je odgajanje djece cjeloživotni angažman roditelja i svih nas.
Dr. Dodig Ćurković napominje kako djecu osnažujemo na potpuno pogrešan način, i umjesto da ih usmjeravamo da se školuju, da stvaraju radne navike, strukturu u životu, zdrave ciljeve i slično, mi se, izgleda, trudimo potaknuti ih da lako odustaju od škole, da kreću putem ovisnosti, da su agresivni, bahati, lijeni, slabo pismeni, bez vizije o svom životu, da se ne nose sa stresom, da pucaju prilikom prve prepreke, da su puni bijesa, ljutnje, da ne razvijaju empatiju, da se boje ići kroz život. Silno težimo imati djecu s dijagnozama, umjesto djecu koja su zdrava i koja su djeca u svom prirodnom obliku.
Što možemo napraviti drugačije?
Suvremena istraživanja kontinuirano potvrđuju da adolescenti imaju kognitivne kapacitete razvijene gotovo kao i odrasle osobe, no psihosocijalni kapaciteti i vještine poput dugoročnog planiranja, kritičkog mišljenja i dr. razvijaju se kontinuirano do odrasle dobi (do otprilike srednjih i kasnih dvadesetih godina). Upravo ti kapaciteti, u velikoj mjeri odgovorni za donošenje osobno i društveno odgovornih odluka i odabire poželjnih ponašanja, posebno su ograničeni u situacijama emocionalne pobuđenosti i pod utjecajem vršnjaka.
Stoga djecu treba poticati na izražavanje emocija bile da su one dobre ili loše, jer emocije nisu nikada loše samo se treba naučiti s njima nositi. Važno je djetetu pojasniti da postoji razlog za to kako se osjeća i ponaša, pomoći im razumjeti da se i mnoga druga djeca u sličnim situacijama osjećaju i ponašaju slično.Treba ih poučavati vještinama donošenja odluka i rješavanja problema, nošenja s stresnim događajima, uspostavljanja i održavanja odnosa te analize i nošenja s socijalnim utjecajima. Upravo navedene socijalno-emocionalne vještine predstavljaju zaštitne čimbenike za djecu i mlade te predstavljaju načine nošenja sa izazovima svakodnevnog življenja i odrastanja.
Sve navedeno u školama poučava kroz brojne preventivne programe (Alati za moderno doba, Trening životnih vještina i sl.) kako učenike tako i roditelje, jer nikada nas nitko nije učio roditeljstvu. To se podrazumijeva da znamo, ali izazovi i promjene u društvu su sve veće i brže te je i pomoć u roditeljstvu potrebna.
Završila bih ovaj tekst citiranjem L. R. Knost, specijalistice za rani razvoj djece:
“Nije naš posao očvrsnuti našu djecu da se suoče s okrutnim i bezosjećajnim svijetom. Naš je posao odgajati djecu koja će svijet učiniti malo manje okrutnim i bezosjećajnim.“
Nikolina Vugdelija, prof. pedagogije