Cvijet treba sunce da postane cvijet, čovjek treba ljubav da postane čovjek. – Phil Bosmans
„Svi se rađamo s urođenom potrebom za kontaktom s drugim ljudima. Već u prvim danima života ljudi su najvažniji dio svijeta koji upoznajemo. Naoružani plačem, osmijehom i osnovnim vještinama koje su potrebne da uspostavimo komunikaciju, skrećemo pozornost na sebe. Dijete postaje svjesno sebe u odnosu s drugim ljudima, uči o njima, o sebi, prilagođava svoje ponašanje i stječe razna iskustva. Stvara svoju osobnost.“ – kaže psihologinja Vesna Janjević Popović.
Svi roditelji u svojim glavama imaju sliku svog djeteta kao uspješnog i sretnog. Kako bi to postigli, gotovo neprestano im govore što bi trebali raditi želeći najbolje za svoju djecu. Međutim često zbog toga upadaju u problem, jer dijete ne voli biti kontrolirano. No, djeca će slušati roditelje ako njihovi savjeti zadovoljavaju njih same ili sličice vrijednosti koje oni žele dosegnuti. Roditelji se djeci lakše približe u uvjeravanju ako nude bombon nego šibu. No, ako dijete posumnja kako je nagrađeno samo zato što je učinio/la nešto što u stvari ne želi, nagrada može biti manje uvjerljiva od kazne. Mnogi od nas smatraju većim zlom biti vješto prevareni nego biti povrijeđeni. (W. Glasser)
U eri digitalizacije komunikacija „uživo“ među ljudima se smanjila pa tako i komunikacija djece i odraslih. Rano i nepotrebno uključivanje mobitela, tableta i ekrana postao je problem. Gotovo redovito možemo vidjeti sasvim malu djecu čim negdje sjednu kako im se vrlo brzo nađe nekakav ekran u rukama. Svi bismo htjeli socijaliziranu djecu. Bebe i djeca bez ekrana gledaju okolo, u ljude koji se najčešće smiješe kad ih pogledaju, slušaju pjesme, razgovor ukućana, promatraju kućnog ljubimca, prirodu… Sve su to doživljaji koji su potrebni djetetu da „pravilno“ odrasta u suodnosu i komunikaciji s drugima. Čovjek je biće odnosa i komunikacije i ako smo igdje pozvani na komunikaciju i razgovor to smo u našoj obitelji; to su ponajprije roditelji sa svojom djecom.
Važno je razumjeti da postajemo ono što mislimo, a mislimo neprestano. Velik dio naših misli o nama samima nastao je tijekom našeg djetinjstva te je sazdan od rečenica koje su nam upućivali naši bližnji, osobito roditelji.
Mudra izreka kaže: „Pazi na svoje misli, jer one postaju tvoje riječi! Pazi na svoje riječi, jer one postaju tvoja djela! Pazi na svoja djela, jer ona postaju tvoje navike! Pazi na svoje navike, jer one postaju tvoj karakter! Pazi na svoj karakter, jer on postaje tvoja sudbina!”
Neka istraživanja su ustanovila kako odrasli i djeca u današnje vrijeme komuniciraju dnevno oko 7 minuta. Nova godina je pravo vrijeme za promjene u svakom pogledu. Stoga predlažem da ako do sada niste da u buduće komunicirate sa svojim najmlađima u skladu s preporukama nepoznatog autora:
Ako kažeš djetetu da će po zub koji mu je ispao doći zubić vila,
povjerovat će ti.
Ako mu kažeš da će u prosincu doći sveti Nikola,
povjerovat će ti.
Ako mu kažeš da je na kraju duge blago,
povjerovat će ti.
Ako mu kažeš da je glupo i nesposobno za išta,
povjerovat će ti.
Zato mu govori i ponavljaj svaki dan da je pametno, voljeno, hrabro i sposobno i ono će ti povjerovati.
Nikolina Vugdelija, prof. pedagogije
