Fenomen obreda vrlo je zanimljiv. Često nismo svjesni koliko su obredi prisutni u svakodnevnom životu i da bi život bez njih bio posve drukčiji. U govoru o simboličkom djelovanju naglasili smo kako se radi o fenomenu koji je prisutan kod svih ljudi, te je individualne ali i zajedničarske vrste, jer ljudsko biće nije samo jedinka, nego je bitno društveno biće. Kakav oblik poprima simboličko djelovanje na zajedničarskoj razini? Svjedoci smo da ljudi ne čine samo ono što im je nužno za preživljavanje, nego katkad i ono što je naizgled beskorisno, pa čak i štetno. To nisu tek pojedinačni slučajevi nego rasprostranjena aktivnost koja se ponavlja u određenom ritmu i okolnostima.
Čovjek, za razliku od drugih bića ne samo da uspostavlja odnose s drugima nego (se) i pita. Obredno ponašanje je u uskom odnosu sa traženjem odgovora na pitanja o sebi, svijetu, o fiziološkim i kozmičkim fenomenima. Ujedno, obredno je ponašanje u uskom odnosu i s tzv. idealnim vrijednostima do kojih je zajednica došla, a koje su normativne za moralno ponašanje pojedinca i zajednice. Obredi su tako povezani uz osjećaj svetoga bilo da se pred njim javlja strah, čežnja ili ambivalentni osjećaji. Odavde i tri oblika obrednog ponašanja: tabuističko (naglasak je na izbjegavanju zabranjenoga), magijsko (nastojanje da se zagospodari nadnaravnim silama) i religiozno (nastojanje oko uspostavljanja veze s nadnaravnim). Dok je prema tabuističkom ponašanju nadnaravno nespojivo s profanim, a prema magijskome s nadnaravnim se pod određenim uvjetima može manipulirati u vlastitu korist, dotle je religiozno ponašanje “pozitivni rasplet čovjekove upitanosti nad sobom i svijetom” (D. Mosso) u kojem se priznaje superiornost božanskog i nastoji ostvariti životni odnos između nadnaravnog reda i ovozemaljske stvarnosti. Ipak i među religioznim ljudima ima tabuističkog i magijskog obrednog ponašanja, pa se i u kršćanske obrede koji put unose tabuistički ili magijski elementi. Stoga je nužno i kršćanske (osobito sakramentalne) obrede uvijek nanovo pročišćavati, obnavljati i ispravno tumačiti.
Obred se definira kao simboličko djelovanje koje je sastavljeno od čina, riječi i tvari te se ponavlja u znakovitim intervalima. Ono pretpostavlja zajedništvo i vodi prema komunikaciji među ljudima, unutar određenoga simboličkog sustava, kojim se obred izražava i u koji je i sam uključen. Iako postoji mnogo vrsta obreda (i obrednog ponašanja), te nas zanimaju religiozni obredi, spomenimo i opsesivne obrede (individualno-neurotskog tipa, kojima se posebno bavio S. Freud, tvrdeći da iz njih proizlazi religioznost), zatim interaktivne obrede (oblici društvenog ponašanja, ovisni o kulturi i vremenu), te ustanovljene obrede (slavlja povezana sa životom zajednice, obredi inicijacije, posvećenja i sl.). Najveći dio ustanovljenih obreda doista je religioznog karaktera.
Što je religiozni obred? To je simbolička radnja kojom se posadašnjuje neka religiozna stvarnost, da bi se mogla sada i ovdje doživjeti. Potreba da se ta religiozna stvarnost doživi izvire iz nužnosti da se riješe konkretne životne situacije ili da se odgovori na temeljna pitanja o sebi i svijetu. Religiozni obred ima tri razine. Prva je otvorenost prema božanskom (gdje toga nestane, preostaje samo isprazno ponavljanje obrednih čina, to jest ritualizam). Druga je upitanost nad ljudskim postojanjem, to jest traženje odgovora na pitanja: čemu svijet, odakle smo, kamo idemo, što nas čeka; zašto patnja, bolest i smrt (ovdje postoji opasnost da obredi degeneriraju u magiju, to jest da se pretvore u sredstvo manipuliranja nadnaravnim.) Treća razina je ostvarenje identiteta zajednice. Religiozni obred je komunitaran, nije neki privatni čin nego se događa u vjeri zajednice i izvan nje nema pravoga smisla.
Religiozni obred doseže puninu kad uspije posadašnjiti određenu religioznu stvarnost. U tom smislu obredna sakramentalna slavlja u Crkvi upravo su oni čini u kojima se, na način prikladan čovjekovoj naravi, djelotvorno uprisutnjuje Kristov spasiteljski događaj, kako bismo, sada i ovdje, postali dionici zajedništva Boga i ljudi. U tom smislu Katekizam Katoličke crkve ih naziva Božjim remek-djelima (br. 1116) u crkvenoj ekonomiji spasenja.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.
