Kažu da putovanja proširuju um, i to je nešto s čime bi se, vjerujem, većina ljudi složila. Nakon putovanja, čak i kada ne ide sve po planu, osjećate i dobijete jednu puninu koja vas nosi i traje određeno vrijeme.
Kao ravnatelj osnovne škole, posljednjih godina nastojim sa svojim djelatnicima otići na putovanje izvan Lijepe naše i posjetiti mjesta hrvatske povijesne i duhovne baštine koja su očuvala hrvatski identitet i katoličku vjeru.
Posljednje takvo putovanje bilo je u Boku kotorsku.
Zamolio sam naše izdavačke kuće da nam daruju pokoji udžbenik i drugi obrazovni sadržaj kako bismo odnijeli našim sunarodnjacima koji nastavu Hrvatskoga jezika slušaju u dopunskoj nastavi.
I tako smo jednog ranog jutra krenuli na put kojem smo znali ime, ali sve ostalo je bila nepoznanica.
Prvog i drugog dana posjetili smo brojna mjesta i gradove Boke, divili se predivnim lokalitetima, posebice crkvenoj baštini koja je na tako malom prostoru neopisivo bogata. Na svakom kutku osjećali smo prisutnost jedne kulture i duhovnost kojoj i sami pripadamo.
Trećeg dana našli smo se na obali mjesta Perast. Parkirali se i ostali zatečeni brojem barki svih boja i veličina koje nastoje turiste prebaciti do nedalekog otoka.
Mornari i prodavači prestali su biti nasrtljivi kada smo kazali da smo gosti mons. Srećka Majića.
Kad smo se ukrcali na brod za otočić Gospe od Škrpjela u pratnji mons. Majića, osjetili smo jedan trenutak uzvišenosti. Znali smo da ova zavjetna crkva i otočić kriju misteriju, ali mi smo tada turistički pristigli i nismo se sjećali detalja.
A onda nas je mons. Majić posjeo, zatvorio vrata crkve i zamolio vratara da ne pušta nikoga unutra. Nismo očekivali zatvaranje vrata jer su desetci drugih posjetitelja bili nekoliko koraka iza nas. No, on je očigledno smatrao da je važno da točno, jasno i u miru prenese ono što se mora prenijeti, posebice kada su slušatelji nekoliko desetaka obrazovnih djelatnika.
U životu postoje trenutci koji imaju svoju posebnu veličinu i značaj, koje ne zaboravljate lako. Duboko se zakopaju u vama i izviru u pravilnim intervalima. Trajno vam u sjećanju ostaju detalji tih trenutaka, riječi, geste, značenja, osjećaj koji probuđuju, stanje duše.
U tom se trenutku u ovom svećeniku sabralo sve ono duhovno, povijesno, sva erudicija, sva motivacija, sve spoznaje. U dubokoj smirenosti i sabranosti bez viška emocija, objasnio nam je kako su ljudi zavjetom nakon bolesti od jedne hridi napravili otok i na njemu crkvu. Jedan zavjet koji traje i ispunja se kroz više stoljeća neprekinutom povezanošću s Kristom. Dva i po stoljeća, kamen po kamen, gradio se ovaj spomenik vjeri, zahvalnosti, ufanju i ljubavi.
Ustrajnost pred kojoj čovjek ostaje nijem, pred djelom te grandiozne ljudske vjere i upornosti.
Na kraju, odlazeći s ovog otoka u toj silini dojmova, činilo mi se izdaljega da su se i onih nekoliko velikih paketa knjiga koje smo donijeli ugradili u mozaično pristanište otoka Gospe od Škrpjela. I ne daju moru da podlokava tu rivu, nego jednako s kamenjem čuva i baštini jednu nevjerojatnu priču o vjeri i vjernosti našeg naroda.
Željko Jurin, prof. psihologije
